Istočnoazijska ekonomska kriza

Izvor: Wikipedia

Istočnoazijska ekonomska kriza je prva financijska kriza nakon Hladnog rata. Ona počinje 1997. godine u Tajlandu i potom se u svojim raznim oblicima širi po svijetu tijekom sljedećih dvanaest mjeseci. Kriza će biti djelomično rješene tek američkom državnom intervencijom u spašavanju špekulativne financijske kompanije Long-Term Capital Management koja je proglašena "prevelikom" da bi bankrotirala.

Istorija[uredi - уреди]

Države najviše potresene ekonomskom krizom

Tijekom osamdesetih godina dvadesetog veka u financijskim ustanovama SADa dolazi do kreditne krize koja kao direktan rezultat ima veliki broj bankrota banaka i financijskih ustanova, ali što je mnogo važnije za kasniju krizu i drastičnog smanjivanja davanja kredita fizičkim osobama s 53 % svih kredita 1975. godina na 30 % 1990. godine [1] . Tražeći u takvoj situaciji načine za ulaganje viška špekulativnog kapitala američke financijske institucije se okreću u ulaganja na području dalekog istoka što će tamo rezultirati ubrzanim porastom BDP po stopama između 8 i 12 % krajem osamdesetih i u prvoj polovici devedesetih godina dvadesetog veka. MMF i Svetska Banka gledajući taj fantastični rast BDP će početkom devedesetih početi govoriti o Azijskom ekonomskom čudu (kao što će 10 godina kasnije reći za Irsku) ne obazirujuči se na tiha upozorenja budućeg nobelovca iz ekonomije Paula Krugmana i drugih samostalnih ekonomista koji su bili u manjini da rast BDPa može realno rasti samo povećajem produktivnosti, a nikako ne uvozom novca [2]

Razlozi za te visoke stope ulaganja osim čiste pohlepe postaju tečaj lokalne valute vezan za dolar i visoke lokalne bankovne kamate. Tako dobiven novac lokalne banke ulažu u kreditiranje raznih projekata ne obazirujući se na rizik, a niti na ekonomsku krizu koja dolazi u Aziji. Kako bi se kompenzirali unutrašnja ekonomska kriza države i njihove ekonomske institucije su se počele masovno zaduživati u inostranstvu što rezultira porastom državnog duga s 100 na 167 % BDP samo između 1993-96 dajući tako završni dodatak za financijsku "eksploziju" 1997. godine

Tajland[uredi - уреди]

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih slušajući uputstva MMFa Tajland provodi liberalizaciju svojih financijskih institucija [3] u trenucima ukidanja vojne diktature i formiranja demokratski izabranih koalicijonih vlada. Financijski problemi koji će dovesti o državnog bankrota 1997. godine su bili očiti vladi, ali nemogućnost postizanja dogovora o reformama različitih političkih stranaka koje zajedno vladaju je rezultiralo potpunom političkom neaktivnošću i krahom sektora nekretnina koji je poslovao s prenapuhanim cjenama. Takva ekonomsko opasna situacija je bila registrirana i od strane MMF koji upozorava minimalno godinu dana ranije da se Tajland približava krizi zbog smanjenja izvoza, kraha nekretnina koji je oštetio banke i povećanog zaduživanja [4], ali vlada zadovoljna preživljavanjem Meksičke krize i zauzeta državnim izborima 26.11.1996. odlučuje ignorirati sve probleme.

Rezultat te odluke postaje ekonomski kolaps koji počinje 5.2.1997. kada prva tajlandska kompanija proglašava bankrot,a ubrzo za njom to na svoj način čini i najveća tajlandska financijska institucija koja javno izjavljuje da je jedini spas za nju potencijalno spajanje. Sveukupno ta dva historijski važna bankrota zajedno s drugima koštat će Tajland samo u februaru 50 milijardi [5], a u pokušaju kontrole ekonomske katestrofe ministarstvo financija 3.3.1997. predlaže plan na koji vlada ulaže veto zbog vladajućeg ortačkog kapitalizma. Takva situacija dovodi strane investitore u potpunu paniku tako da počinju izvlačiti novac iz Tajlanda konvertirajući lokalnu valutu u dolare i iznoseći je iz države podrivajući tako dodatno ekonomski sistem. Po procjeni ministarstva financije 3.3.1997. bilo se ugrožene 22 financijske institucije,a taj broj će zbog međusobnih dugova, panike i bjega novca u inostranstvo porasti na 58 u trenutku općeg kolapsa 5.8.1997.[6]

Državni pokušaj da štampanjem novca to jest uz pomoć centralne banke pokriva dugove neuspješnih kompanija, a tečaj održava prodajom strane valute definitivno propada 2.7.1997. kada sada već bankrotirani Tajland odustaje od vezanja valute za dolara i proglašava tečaj slobodnim to jest proglašava devalvaciju. Definitivni bankrot i gubitak kakve takve financijske nezavisnosti biva priznat od Tajlandske vlade tijekom jula kada ona s figom u džepu prihvaća zahtjeve MMFa kako bi dobila kredite u visini 19 milijardi dolara. Tijekom Tajlandskog dijela azijske financijske krize koji je izazvan ortačkim kapitalizmom [7] lokalna valute će devalvirati 50 %

Malezija[uredi - уреди]

Jedini Tajlandski susjed s kapitalističkom sistemom je Malezija u koju se kriza brzo prelila. Saveti zapadnih država da država podigne kamatne stope u ime zaštite tečaja, ukine budžetski minus, dopusti bankrotirati banka]]ma i kompanijama nesposobnim za preživljavanje i slično [8] će izazvati žestoku polemiku u tamošnjoj vladi. Na jednoj strani se našao dugogodišnji premijer Mahatir Mohammad koji je bio protiv "zapadnih saveta",a na drugoj njegov zamenik Anwar Ibrahim. Premijer je dobio političku bitku, smenio zamenika (službeno tek u drugoj polovici 1998)i počeo voditi tradicionalnu ekonomsku politiku:vezao je lokalnu valutu za dolar uz početnu devalvacija|devalvaciju]] od gotovo 40 % i svim financijskim institucijama iznošenje novca iz Malezije. Rezultat te ekonomske politike protivne zahtevima MMFa, svetske banke, zapadnih država i uz žestoke korporacijske proteste postaju mnogo bolji ekonomski podaci od ostalih država koje su je prihvatile tako da BDP pada 1998. godine 7.5 %, ali već 1999 godine raste 5.8, a sledećoj godini 8 %.

Zajedno s tom politikom Malezija menja dosadašnje navike života na dug to jest budžetskog deficita od 5 % u budžetski suficit tako da su državne rezerve 2005 godine dostigle 75 milijardi dolara. Malezijsko rešenje problema protivno zapadnim rešenjima koje će i sam zapad odbit provest na sebi [9] postaje ogledni primer za samostalni ekonomski put koji će potom mnogi ekonomisti i države proučavati

Tajland[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]