Glogovac (Bijeljina)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Glogovac
Osnovni podaci
Država  Bosna i Hercegovina
Entitet Republika Srpska
Opština/Općina Bijeljina
Stanovništvo
Stanovništvo ((1991)) 436
Geografija
Koordinate 44°41′37″N 19°12′42″E / 44.6936°N 19.2117°E / 44.6936; 19.2117
Glogovac na mapi Bosne i Hercegovine
Glogovac
Glogovac
Glogovac (Bosne i Hercegovine)


Koordinate: 44° 41′ 37" SGŠ, 19° 12′ 42" IGD
Glogovac je naseljeno mjesto u Bosni i Hercegovini u opštini Bijeljina koja pripada entitetu Republika Srpska. Na popisu stanovništva 1991. u njemu je živjelo 436 stanovnika.[1]

Geografija[uredi | uredi kod]

Glogovac je selo koje se nalazi na 6,5 km cestove udaljenosti, i oko 4,2 km vazdušne udaljenosti od Grada Bijeljina, i oko 5 km cestovne udaljenosti, odnosno 3,2 km vazdušne udaljenosti od naseljenog mjesta Janja. Okolna naseljena mjesta su: Ljeskovac, Pučile, Gornji Kojinovac, Čardačine, Modran, i Suvo Polje. Kroz selo sjeverozapadnim dijelom protiče riječica Glogovac, a nakon rekonstrukcije kanala koji spaja rijeku Janjicu sa kanalom Dašnica (2014) godine, istočnu granicu sela koro da čini rječica Janjica, koja protiče kroz zaseoke Perkovići, Rudovići, i Pantići. Glogovac je selo brežuljksto-ravničarskog tipa, sa više brda, i nekoliko prostranih zaravni, koje su uglavnom oranice. Od agrokultura se najviše uzgaja kukuruz, pšenica, ječam, ali i lubenice, paradajz, i kupus. Primjetni su pokušaji podizanja novih zasada voća, od kojih dominira šljiva. Selo nema razvijenu industriju, niti ijednu fabriku. Osnovna grana privrede je ratarstvo. Demografski sastav stanovništva nije se drastično mijenjao u posleratnom (1992-1995) periodu. Selo sada ima manje stanovnika nego prema popisu 1991. godine, bilježi se pad broja stanovnika i negativan prirodni priraštaj. Tek po objavljivanju zvaničnih rezultata popisa znaće se tačni pokazatelji. Na brojnim lokalitetima u selu pronađeni su artefakti iz rimskog i vizantijskog perioda (rimske građevine, bunari, grnčarija, i sl.). Pretpostavlja se da je ovo područje bilo prilično naseljeno u prošlosti, pošto je ovaj kraj predstavljao prvi obod panonskog mora. Velike migracije stanovnika desile su se sredinom 19. vijeka, kada su na ovo područje doselili stanovnici iz Hercegovine, i zapadne Srbije, u potrazi za zemljištem koje je pogodno za razvoj vinogradarstva. Do komasacije, koja se desila nakon Drugog svjetskog rata, u Glogovcu su postojali vinogradi starosti vise od 150 godina, ne pet razlicitih lokacija (Beg-Mehmeda brdo - današnje groblje, u zaseoku Lokanjci, u zaseoku Savići, i na dvije lokacije čiji nazivi danas ne postoje, pa ih je nemoguće utvrditi). Zbog ogromnog pada broja muških rezidenata ovog sela nakon Drugog sjetskog rata, velike površine zemlje bile su neobrađene, pa je na ovom zemljištu prorasla tzv. žuta trava. U Glogovcu žutan trava raste, pjesma je majevičkog područa, ženska pjesma trojke, koja se pjeva izvika, a koja je prema legendi nastala tako što je jedna nevjesta rodom sa Majevice oplakivala svog muža, koji je nastradao u Glogovcu, tako što je streljan na svom kućnom pragu U pjesmi dominira motiv tuge, žaljenja, i straha, a ova pjesma spada u kulturnu baštinu Republike Srpske. Putna infrastruktura sela je loša. Ne postoji zvanična statistika o dužini puteva kroz selo, ali se smatra da je pod asfaltom nešto izmeđi 10% i 15% od ukupne dužine puteva. Najveći problem je nedostatak asfaltnog puta koji spaja selo sa Gornjim Kojčinovcem, i Pučilama. Nekada opština, a danas Grad Bijeljina je ulagala vrlo mala sredstva u razvoj ove mjesne zajednice, tako da selo danas nema ni Dom kulture, niti ambulantu, niti mjesni ured, pa su mještani ovog sela prinuđeni da svoje poslove obavljaju u drugim mjesnim zajednicama, ili u gradu. Javni saobraćaj je takođe loše uređen, jer iz sela idu svega dvije ili tri linije dnevno. Skoro sav naseljeni dio sela je pokriven uličnom rasvjetom. Selo je pokriveno i vodovodnom mrežom, elektrifikovano je, i ima osnovnu telefonsku i internet infrastrukturu. 99% stanovništva je pravoslavno. Selo nema svoju crkvu i pripada Ljeskovačkoj parohiji. U selu se nalazi ogranak JU Osnovna škola Meša Selimović iz Janje, koju pohađaju učenici od prvog do petog razreda. U ovu područnu školu idu djeca iz Glogovca i Gornjeg Kojčinovca. Glogovac ima i svoje istoimeno KUD, koje njeguje folklornu tradiciju. KUD Glogovac je nastupao na festivalima poput Pjesmom igrom i znanjem kroz Semberiju, gdje su ostvareni zapaženi rezultati. Glogovac ima i dva fudbalska kluba FK Glogovac i FK Mladen Perić, koji se takmiče u opštinskim ligama. Takođe, u selu se organizuje i memorijalni fudbalski turnir Mladen Perić. Selo ima svoju lovačku sekciju i lovački dom. Sekcija pripada LU Podrinje iz Janje. U poslednjih nekoliko godina, postoji trend izgradnje vikend naselja u ovom selu, koje ima zaista lijep krajolik. Stiče se utisak moguće održivosti sela i u narednom periodu. Ovo malo selo dalo je i svog kandidata za drugog Predsjednika Republike Srpske na izborima održanim 1996. godine (Ljilja Perić), kada je za predsjednika izabrana Biljana Plavšić, koja je mandat obavljala od 1996. do 1998. godine. Selo trenutno nema svoje poslanike/odbornike u lokalnim strukturama vlasti. U selu je od kraja rata vladajuća politička opcija SDS (Srpska demokratska stranka), s tim da je zbog nebrige i nemogućnosti mjesnog odbora da ostvari uticaj u gradskoj skupštini, ova politička opcija bila kažnjena na poslednjim Opštim izborima 2014. godine, tako što je poražena na svim listama.

Istorija[uredi | uredi kod]

Glogovac ima relativno bogatu istoriju, koju su nažalost u XX vijeku najviše obilježila stradanja, brojna brutalna i svirepa ubistva mještana sela koja su počinile ustaške i SS snage u peroidu od 1941-1945. godine. Dio žrtava nastao je i borbama četnika i partizana. Broj stanovnika sela je na kraju Drugog svjetskog rata bio upolovljen, da bi od tada počeo negativan prirodni priraštaj, koji traje i danas. Glogovac je 20ih godina prošlog vijeka brojao više od 1.000 stanovnika. Brojni stanovnici ovog sela (najviše iz porodica Simeunović, Savić, Spasojević, Perić), postali su žrtve ustaških logora Jasenovac i Donja Gradina, i nisu živi dočekali kraj rata. Neki su streljani ispred svojih porodičnih kuća. Neke porodice su se i ugasile. Spiskovi imena žrtava mogu se pronaći na zvaničnom sajtu Popisa žrtava logora Jasenovac. U Prvom svjetskom ratu, mještani su bili učesnici Cerske bitke, a i samo selo je bilo poprište brojnih manjih bitaka. Na lokaciji današnjeg groblja, bili su sahranjeni srpski dobrovoljci iz Zapadne i Centralne Srbije, učesnici Prvog svjetskog rata, a njihova eshumacija desila se 50ih godina prošlog vijeka. Na lokalitetima u nekoliko šuma (Jabanuša), pronađeni su rovovi i tranšei kopani u Drugom svjetskom ratu. Linija okupatora se protezala u periodu od marta do juna 1942. godine duz današnjeg vodnog kanala, obodom seoskih brda, jer su tu mogli najlakše da ostvare kontrolu nad ostatkom teritorije do rijeke Drine. U poslednjem građanskom ratu, od 1991. do 1995. poginulo je nekoliko boraca koji su hrabro branili srpski narod na Majevici, u Posavini, Podrinju, i drugim istorijsko srpskim oblastima. Ovim vojnicima je podignut spomenik u selu u obliku krsta. U selu je u toku Drugog svjestkog rata bio aktivan i Antifašistički pokret žena (AFZ), kojem je na jednoj lokaciji u selu podugnut spomenik. Ovo selo, uvijek je pružalo otpor svima koji su pokušali da izvrše invaziju u XX vijeku. Prema nekim knjigama, moze se vidjeti i da su mještani ovog sela učestovali u Balkanskim ratovima, mada se iz knjiga tačno ne vidi o kojim licima se radilo.

Stanovništvo[uredi | uredi kod]

Nacionalnost 1991.
Srbi 415
Muslimani 0
Hrvati 0
Jugosloveni 0
ostali 21
Ukupno 436

Privreda[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.. Sarajevo: Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine. 

Vanjske veze[uredi | uredi kod]