Philippe d'Orléans, grof od Pariza

Izvor: Wikipedia
(Preusmjereno sa Filip VII., kralj Francuza)
Philippe d'Orléans
Philippe d'Orleans Comte de Paris 1862.jpg
Pretendend na francusko prijestolje
Vladavina 24. veljače 1848.8. rujna 1894.
Prethodnik Henri d'Artois
Nasljednik Philippe, vojvoda od Orléansa
Supruga Marie-Isabelle d'Orléans
Djeca Amélie d'Orléans
Louis Philippe Robert d’Orléans
Hélène d'Orléans
Charles d'Orléans
Isabelle d'Orléans
Jacques d'Orléans
Louise d'Orléans
Ferdinand d'Orléans
Puno ime Louis Philippe Albert d'Orléans
Dinastija Dinastija Orléans
Otac Ferdinand-Philippe d'Orléans
Majka Hélène od Mecklenburg-Schwerina
Rođenje 24. kolovoza 1838.
Francuska Pariz, Francuska
Smrt 8. rujna 1894.
Ujedinjeno Kraljevstvo Stowe, Ujedinjeno Kraljevstvo
Pokop Kapela svetog Karla
Ujedinjeno Kraljevstvo Surrey, Ujedinjeno Kraljevstvo
Zanimanje povjesničar, novinar
Potpis
Vjera rimokatolicizam

Princ Louis Philippe Albert d'Orléans, grof od Pariza (Pariz, 24. kolovoza 1838. - Stowe, 8. rujna 1894.) je bio francuski plemić i unuk kralja Louisa-Philippea I., povjesničar i novinar koji je od 1848. do svoje smrti bio pretendent na francusko prijestolje. Uz to je bio grof od Pariza.

Rani život[uredi - уреди]

Princ Philippe rođen je u Parizu 24. kolovoza 1838. kao stariji sin princa Ferdinanda-Philippea. Kada je ovaj poginuo u prometnoj nesreći 1842. godine, princ Philippe je postao prijestolonasljednik. U dobi od 10 godina, njegov djed, kralj Louis-Philippe I. je abdicirao, što je značilo da je princ Philippe de iure trebao preuzeti tron, no to se, formalnopravno, nikada nije dogodilo. Pokušaj da se tada malodobni Philippe postavi na tron kao Louis-Philippe II. s majkom, Hélène od Mecklenburg-Schwerina, kao regenticom je propao, a Philippe je s obitelji izbjegao iz Francuske. Nedugo zatim, proglašena je Druga Republika.

Philippe je gajio demokratske ideale te se, zajedno s mlađim bratom Robertom, pridružio vojsci Unije u Američkom građanskom ratu. Dana 24. rujna 1861. unaprijeđen je u čin satnika, a služio je pod imenom Philippe d'Orléans, grof od Pariza. Gotovo godinu dana služio je u jedinici koju je predvodio general-major George McClellan. Philippe se istaknuo tokom neuspjele Poluotočke kampanje. Iz vojske se, zajedno s bratom, povukao 15. srpnja 1862. godine.

Tokom boravka u Sjedinjenim Državama, prinčeve je pratio njihov ujak, François d'Orléans, princ od Joinvillea, koji je izradio seriju akvarela koji prikazuju njihov boravak. Nakon rata, Philippe se pridružio organizaciji časnika Unije koji su službovali tokom Građanskog rata. Članstvo u organizaciji nastavio je njegov najstariji sin.

Brak i potomstvo[uredi - уреди]

Godine 1864., oženio se svojom prvom rođakinjom s očeve strane, Marie-Isabelle, infantom od Španjolske. Zajedno su imali osmero djece:

Rastauracija monarhije[uredi - уреди]

Godine 1873., kada se očekivalo da će Narodna skupština kojom su dominirali monarhisti obnoviti monarhiju nakon kraha Napoleona III., grof od Pariza se odrekao prava na prijestolje u korist Henrija d'Artoisa, legitimnog pretendenta. Većina je pretpostavila kako je grof od Pariza Henrijev nasljednik te kako će, nakon smrti Henrija koji nije imao potomaka, preuzeti tron i tako ujediniti dvije monarhističke struje koje su u Francuskoj u sukobu od 1830. godine. Ipak, Henrijevo odbijanje da prizna francusku trobojnicu kao zastavu ugasilo je sve nade u restauraciju monarhije tako da je Henri umro bez da je ikada priznao princa Philippea kao svog nasljednika.

Nakon Henrijeve smrti, većina monarhista priznala je grofa od Pariza kao kralja po imenu Philippe VII. od Francuske. Tu su tezu osporavali karlistički potomci španjolskih Bourbonaca, tvrdeći da oni, kao direktni potomci Louisa XIV. imaju veća prava na tron od princa Philippea. Iako će se kasnije ispostaviti da su ti prigovori bili pogrešni, ništa od toga nije bilo bitno s obzirom da grof od Pariza nikada nije postao kralj, čak niti kratkotrajno.

Ostatak života, princ Philippe je proveo u Surreyju, gdje je njegov djed izbjegao nakon abdikacije. Umro je u Stoweu 8. rujna 1894. godine.

Bibliografija[uredi - уреди]

  • Flers, Hyacinthe, marquis de. Le comte de Paris. Paris: Perrin, 1888.