Domicijan Karantanski
| Sveti Domicijan Karantanski | |
|---|---|
 Domicijan prikazan na fresci iz 1429, samostanska crkva u Milštatu u Koruškoj. | |
| karantanski knez | |
| Rođen/a | 8. vijek, Karantanija |
| Umro/la | oko 802, Milštat, Austrija |
| Štuje se u | Katolička crkva |
| Kanoniziran/a | prije Aleksandra III predtridentinsko doba |
| Glavno svetište | crkva benediktinskog samostana u Milštatu, Austrija |
| Kalendar svetaca | 5.2. |
| Zaštitništvo | Karantanija, Koruška, Milštat; roditelji, koji su izgubili djecu; miri buru; miri vrućicu |
Domicijan Karantanski (rođen kao Domislav), vojvoda Karantanije iz vremena Karla Velikoga, i svetac, * 8. vijek † oko 802.
Predaja[uredi | uredi kod]
Domicijana spominju Žitija; prema njima je bio on karantanski vojvoda i nasljednik trećeg kršćanskog vojvode Karantanije, Valtunka [1]. Latinski pisano djelo, koje se bavi historijom Karantanije, Conversio Bagoariorum et Carantanorum, se njegovo ime doduše ne spominje. Kao Valtunkovi nasljednici pak su navedeni vojvode Pribislav, Semika, Stojmir i Etgar. U jeku germanizacije je 1907 historičar Robert Eisler u svom djelu „Legenda o svetom karantanskom vojvodi Domicijanu“ prvi došao do zaključka, da je Domicijan zapravo samo izum benediktinskih redovnika Milštatskoga samostana iz 12. vijeka. Oni neka bi legendu upotrebljavali kod obraćenja poganskog slovenskog stanovništva na kršćanstvo. S njim su se složili mnogi austrijski historičari; noviji pak zastupaju mišljenje, da je Domicijan zaista živio i da legenda o njemu i o nastanku Milštatskoga samostana temelji na istinitim događajima. Neki historičari smatraju, da se je Domicijan pred svojim krštenjem zvao Domislav. [2]
Legenda o svetom Domicijanu[uredi | uredi kod]
Općenito je poznato, da je nekada živio blaženi Domicijan, knez karantanskoga ozemlja, kao što smo našli u napisu na njegovom grobu tako uklesano u kamen: »U imenu Oca i Sina i Svetoga Duha. Ovdje počiva blaženi vojvoda Domicijan, prvi ustanovitelj ove crkve, koji je obratio ovaj narod iz nevjere na kršćanstvo«. Tome je bilo upravo tamo dodano, u koje je vremenu on živio; ipak su bile one riječi uništene zbog nemarnosti i greške starih. Kad ga je krstio sveti Rupert, kao što neki smatraju, ili pak neko od njegovih nasljednika, čemu smo mi više skloni, je došao u milštatski kraj. Tamo je našao neumjereno štovanje idola, što posve jasno pokazuje izvor onoga mjesnog imena. Milštat je naime dobio ime po tisuću kipova, koje je upravo tamo štovao narod, koji je io prevaren drevnom zabludom. Njih je blaženik uništio po primjeru pape Bonifacija i dao, kad je odstranio sve praznovjerje malika, crkvu, koja je bila prvotno dosuđena tisuću idolima, uskoro zatim posvetiti na čast Sviju svetih. Kad je taj bez optužbe pred Bogom i ljudima dopunio tijek svoga života, u kojem se je dobro ponašao te ga sretno završio, kako svjedoče baš njegove zasluge, su položili njegovo poštovanja dostojno tijelo u kapelu pored glavne crkve.«
[3][4]
Ova legenda sadržava temeljnu poruku o slovenskom karantanskom vojvodi Domicijanu; ujedno je pisac u nju upleo izvještaj o izvoru imena grada Milštat, kao i posvećenju poganskoga hrama u crkvu, koju je na tom mjestu vojvoda osnovao. Historijski podaci koji slijede iz legende o tom karantanskome vojvodi: njegov opstoj, djelovanje za kršćanstvo, utemeljenje milštatske crkve i njegov pokop u nju – bi bili ukratko slijedeći:
Činjenica je, da je vojvoda Domicijan živio. Pošto je bio kršten, došao je u milštatski kraj i tamo naišao na klanjanje idolima, koje je on uništio. Očišćeni poganski hram je dao posvetiti u slavu Svih svetih. Živio je kreposno, sahranjen je u milštatskoj crkvi.
[5]
Legenda o porijeklu imena Milštat i o samostanu[uredi | uredi kod]
Prema legendi neka bi bilo Milštatsko jezero u 8. vijeku dosta veće od današnjega i neka bi se protezalo sve do okolnih brda. Na jednom od brežuljaka nasuprot današnjem Milštatu neka bi stajalo slovensko gradište, gdje je prebivao Domicijan, poganski vojvoda Karantanije. Domicijan je imao sina, koji se je jednoga dana, usprkos očevoj zabrani i vihornom vremenu podao čamcem na jezero.
Kad se sin do narednoga jutra nije vratio te je vojvoda na jezeru primijetio prevrnuti čun, zapovjedio je svojim podanicima, neka preusmjere vode iz jezera i neka ga prazne sve dok ne nađu sinov leš. Obavezao se, da će na mjestu, gdje će naći tijelo, sagraditi crkvu te se u njoj i sam obratiti na kršćanstvo. Na zapadu od jezera su podanici odstranili cijeli brežuljak, koji je dijelio od rijeke Lizere (njemački: Lieser), tako da je nivo vode upao te su poslije nekoliko dana pronašli mrtvoga sina.
Domicijan se je dao tada krstiti i pored groba svoga sina sagradio kršćansku crkvu. Nakon obraćenja je naredio sabrati tisuću kipova poganskih bogova i boginja (latinski: „mille statuae“ = tisuću kipova) i baciti ih u jezero. Oko crkve pak je kasnije postepeno nastalo mjesto, koje danas zovemo Milštat (njemački: Millstatt). Njegovo ime neka bi izviralo iz legende o Domicijanu i latinskoga izraza za tisuću kipova, koje je naredio uništiti u jezeru. Drugi izvode ime mjesta od mlin (njemački: = Mühle), jer da je bilo oko jezera mnogo mlinova – opet treći od ondašnjeg potoka.[6]
Značajno otkriće[uredi | uredi kod]
Nadgrobna ploča, koja je ležala na grobu, nosi latinski napis, koji je poznat iz Žitija. Natpis bi glasio, prema pokusu rekonstrukcije koruškoga arheologa i historičara Franca Glazerja ovako::
† HIC•QVIESCIT•DOMITIA
NVS•DVX•QVI•KAROLI•IMP•
TEMPORIBUS•PAGANITA
TEM•DEVICIT•ET•POPVLVM•
AD FIDEM CONVERTIT
U prijevodu: Ovdje počiva vojvoda Domicijan, koji je u vremenu cara Karla pobijedio poganstvo i priveo narod vjeri. [7]
Dugo se mislilo, da je to samo legenda, kada su 1992 kod arheološkog iskopavanja iznenada otkrili u Milštatu komad prvotne ploče sa djelom natpisa, koja je bila jednom postavljena nad njegovim grobom te je nalazimo u njegovom životopisu. Na toj krhotini nalazimo dijelove ovih riječi: quescit, Domicianus, Karoli imp., paganita. Franz Glaser je otkrio, da su to ostaci originalne ploče. Arheolog in historičar profesor dr. Franz Glaser [8] je zaključio, da stoga Domicijan nije legendarna, nego prava historijska ličnost, koja ima svoj „Sitz in Leben“ (sjedište u životu); vladao je – prema natpisu – u vrijeme Karla Velikoga. [9]
Domicijanovo štovanje[uredi | uredi kod]
Javno štovanje Domicijana je počelo već rano iza njegove smrti te je dostiglo vrhunac u 15. vijeku. Na njegovu grobu neka bi se događala mnoga i različita čuda. Postoje izvještaji o svečanim procesijama i nošenju Domicijanovih relikvija. Pričaju o nekom tatu, koji se svojim plijenom zatekao na omiljelom hodočasničkom mjestu, tamo postao nepokretan te ga više nije mogao ostaviti. Narod je vjerovao, da može Domicijanov zagovor ukrotiti divljanje Milštatskoga jezera za vrijeme oluja i da još naročito pomaže kod vrućice.
Od 1405 dalje je u Milštatu poznato Domicijanovo bratstvo, 1441 pa neka bi prema predaji posmrtni ostaci Domicijana, njegove žene Marije i njihovih sinova preneseni u sakristiju tog samostana. Štovanje svetog Domicijana je naročito poticao Viteški red svetog Juraja. Zaštitniku Koruške su postavili mramorni spomenik. Kad su 1478 Turci kod pljačkanja samostana oštetili nadgrobni kamen, je bio grob obnovljen upotrebom druge, vjerojatno još starije i nedotaknute nadgrobne ploče. Danas se posmrtni ostaci nalaze u Domicijanovoj kapeli samostanske crkve u Milštatu. [10]
Domicijan ima još danas posebno mjesto u vjerskom životu u Koruškoj. Njemu na čast obavljaju svake godine 5. veljače spomen u obliku zahvalnih i prosidbenih molitava.
Na podstavku usred Milštatskoga jezera danas stoji također 4,20 m visoka plastika talijanskoga autora Giorgia Igneja. Predstavlja Domicijana u trenutku, kada baca u jezero poganskog idola.
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ karantanski vojvoda Valtunk ili Valjhun (up. France Prešeren: Krst pri Savici) † oko 785
- ↑ J. Šavli: Slovenski svetniki, str. 11
- ↑ Izvorni latinski tekst legende glasi ovako:
Constat itaque beatum Domicianum ducem quondam Quarantane terre extitisse, ut in epitaphio tumbe illius in lapide ita exaratum invenimus »In nomine Patris et Fiìii et Spirìtus Sancti. Hic requiescit beatus Domitianus dux, primus fundator huius ecclesie, qui convertit istum populum ad christianitatem ab infidelitate«. Ad hec sub quo tempore conversatus fuerit, ibidem continebatur, sed negligencia et vicio antiquorum abolita sunt. Hic cum baptizatus a sancto Rudberto fuisset, ut quidam asserunt, sive ab aliquo successorum suorum, quibus magis favemus, locum adiit Milstatensem et culturam illic demonum non modicam invenit, quemadmodum etymologia nominis loci illius liquido ostendit. Milstat enim a mille statuis nomen accepit, quas ibidem populus errore delusus antiquo coluit, quas ille felix exemplo Bonifacii pape destruxit et eliminata omni spurcicia demonum ecclesiam, que primitus mille demonibus fuit addicta, in honore omnium sanctorum post modum consecrari fecit. Qui cum bona conversacione et felici consumacione cursum vite sue, prout modo merita ipsius declarant, sine querela coram deo et hominibus expleret, venerabile corpus eius in edicula iuxta maiorem ecclesiam est reconditum.
- ↑ Nikolasch, 1993, str. 42
- ↑ http://iza.zrc-sazu.si/pdf/Pleterski/Pleterski_ZC_1994_48_3.pdf Andrej Pleterski: Ecclesia demonibus addicta (Pripovijetka o poganskom svetištu u Milštatu) 297-306; (A Tale of a Pagan Temple in Millstatt) Zgodovinski časopis 1994, br. 3, god. 48. Izd. Zgodovinsko društvo v Mariboru
- ↑ Der heilige Domitian und die Entstehung von Millstatt auf sagen.at
- ↑ gle: Kahl, s. 107
- ↑ Franz Glaser (*6. september 1950 Linz) je kustos Koruškog pokrajinskog muzeja u Celovcu te je stručno vodio mnoga arheološka antička iskopavanja naročito u Koruškoj
- ↑ J. Šavli: Slovenski svetniki, str. 9
- ↑ http://www.burgstaller.co.at/sprachen/iframe_domitian.htm Arhivirano 2014-12-04 na Wayback Machine-u Der Sagenhafte Domitian
Literatura[uredi | uredi kod]
- Jožko Šavli: Slovenski svetniki. (Domicijan od str. 8-29). Posebna izdaja v počastitev Jubileja A.D. 2000. Založba Humar, Bilje 1999.
- Robert Eisler: Die Legende vom heiligen Karantanerherzog Domitianus. Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung 28, Innsbruck 1907, str. 52–116.
- Hans-Dietrich Kahl: Der Millstätter Domitian. Abklopfen einer problematischen Klosterüberlieferung zur Missionierung der Alpenslawen Oberkärntens, Thorbecke, Stuttgart 1999, ISBN 978-3-7995-6756-5
- Franz Nikolasch:
- Domitian von Millstatt – eine Erfindung des 12. Jahrhunderts? Carinthia I (180), Celovec 1990
- Domitian von Millstatt – Erfindung oder Wirklichkeit? Carinthia I (191), S. 103–141, Celovec 2001
- Die römischen Akten zur Kultanerkennung des Domitian von Millstatt. Carinthia I (194), str. 321–366, Celovec 2004
- Das Grab des hl. Domitian von Millstatt und die Translation seiner Reliquien. Carinthia I (196), str. 191–226, Celovec 2006
Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]
(sl)
- Karantanski sveci između historijske istine i političke ideologije
- Miroslav Bertoncelj: Slovenskega svetnika so Avstrijci ponemčili (Slovenskoga sveca su Nijemci ponijemčili)
- Sveti Domicijan, vojvoda i svetac - zaštitnik Karantanije Arhivirano 2014-12-05 na Wayback Machine-u
- Hodočašće kod sv. Domicijana u Milštatu Arhivirano 2014-12-14 na Wayback Machine-u
- Viteški red svetoga Juraja u Milštatu Arhivirano 2021-09-01 na Wayback Machine-u
(de)
- Der heilige Domitian und die Entstehung von Millstatt
- Der Millstättersee und die Domitian-Legende. Von Josef Lorber, Seeboden-Graz, März 1912
- Domitian Pilgerweg Millstatt[mrtav link]
- Der Sagenhafte Domitian Arhivirano 2014-12-04 na Wayback Machine-u
- Domitian von Millstatt Arhivirano 2014-12-05 na Wayback Machine-u
- Domitian Pilgerweg Arhivirano 2014-12-05 na Wayback Machine-u
- Der erfundene heilige Domitian. Der angebliche Gründer von Millstatt
- Wer war Domitian? Arhivirano 2014-12-04 na Wayback Machine-u