Dalmatski ratovi
Dalmatski ratovi su niz dugogodišnjih ratova ilirskog plemena Dalmati protiv Rimljana. Trajali su s većim prekidima, više od 160 godina. Počeli su nakon sloma ilirskog kraljevstva i završetka III ilirskog rata (171—168). U ranije vrijeme Delmati su živjeli u zadinarskom području, na Duvanjskom, Livanjskom i Glamočkom polju, te oko Imotskog polja. U toku II. st. p.n.e., Dalmati su se spuštali dolinom Cetine, i tako infiltrirali u primorje. Zauzeli su i Salonu, pustošeći Stobreč i Trogir s jedne, a zemlju Daorsa, rimskih saveznika, s druge strane.[1]
Prvi dalmatski rat[uredi | uredi kod]
Rat počeo je 156. g. p.n.e., negdje u dolini Trebižata i na prilazima Imotskom i Duvanjskom polju. Delmati su dočekali Rimljane i nanijeli im teže gubitke. Rimljani su uspjeli u unutrašnjosti dalmatske zemlje popaliti neka utvrđenja, ali nisu zauzeli glavni grad Delminij (Delminium). Grad je zauzet iduće godine i u ropstvo je odveden veći broj Dalmata, a u Rimu je proslavljen trijumf de Dalmateis.
Rat Rimljana sa Ardijejcima i Plerejima[uredi | uredi kod]
U međuvremenu, Rimljani su 135. g. ratovali protiv Ardijejaca i Plereja, koji su gusarenjem uznemiravali rimski Ilirik. Savladani su s vojskom od deset hiljada pješaka i tri hiljade konjanika. Ardijejsko pitanje bilo je riješeno tako što su s mora bili preseljeni u neplodnu unutrašnjost (Strabon), dok je sudbina Plereja nepoznata. Njihovi su teritoriji pripojeni rimskom Iliriku, a kasnije adtribuirani agerima kolonija Epidaura i Narone.
Drugi dalmatski rat[uredi | uredi kod]
Novi pohod protiv Dalmata desio se 118. godine p.n.e. Ovaj rat nije imao političke motive niti su Dalmati učiniti nešto loše. Konzul Metel je poveo rat u cilju dobijanja titule Delmaticus i pridobijanja slave. Opustošio je i opljačkao dalmatsku zemlju i zauzeo njihovu luku Salonu (119. g. st. e.). Od plijena iz Dalmacije sagradio je Kastorov hram u Rimu.
Treći dalmatski rat[uredi | uredi kod]
Do trećeg dalmatskog rata došlo je 78. g. st. e. Dogodio se u jeku građanskog rata u Italiji. Ustanak je bio žestok, pa su Rimljanima trebale dvije godine da ponovno ovladaju Salonom i primorjem.
Četrvrti dalmatski rat[uredi | uredi kod]
Počeo je 51. godine p.n.e. u vrijeme građanskog rata između Cezara i Pompeja, kojeg su Dalmati podržali.[2] Odmah su zauzeli liburnsko grad Promonu na Krki, i nakon toga porazili Cezareve jedinice koje su došle da povrate Promonu. Rimljani su ipak, i pored vojne nadmoćnosti Dalmata i pompejevaca, obranili Salonu, koju su 48. g. opsjeli Pompejevi legati. Cezar je izvojevao i pobjedu 48. god kod Farsala. Nove dvije Cezareve legije nisu imale uspjeha, samo su pustošili Dalmatskom teritorijom.
U zimu 48/47. g. na putu iz Drniša u Salonu, Dalmati su porazili nove rimske jedinice. U krvavim borbama Rimljani su izgubili preko 2000 vojnika, 38 centuriona i 4 tribuna. Nakon Cezareve pobjede u građanskom ratu, rat protiv Dalmata se nastavio. U ogorčenim borbama (u pravcu Delminija?) Rimljanima je pošlo za rukom da zauzme šest jakih dalmatskih utvrđenja, ali su se zbog oštre zime (frigus Dalmaticuni) morali povući u Naronu a da rat nije završen.
Borbe su se nastavile i nakon Cezarove smrti (15. III 44. g.). Godine 44. st. e. Dalmati uništili su 44. godine p.n.e. na prilazima Imotskom i Duvanjskom polju pet rimskih kohorti i zaplijenili bojne znakove (signa). Zatim su povratili Salonu.
Novi triumviri Marko Antonije i Oktavijan zajedničkim snagama , uspjeli su da 39. g. ponovno zauzmu Salonu, dok je dalmatska zemlja opustošena i opljačkana. Od ratnog plijena u Rimu je sagrađena javna biblioteku.
Konačni pad Ilira[uredi | uredi kod]
Rimljani su i nakon ovog pohoda, i dalje držali samo primorje.[3] Nakon 120 godina stalnih sukoba sa Rimljanima i njihovim saveznicima, dalmatski otpor počeo se gasiti. Porazom Dalmata konačno je probijen bedem koji je štitio ilirsku unutrašnjost. Narodi koji se do tada nisu suočili sa rimskim armijama sada će i sami morati iskusiti njihovo prisustvo na svojoj zemlji i u svojim naseljima.
Slijedili su:
- Oktavijanovi ilirski ratovi u periodu 35. - 33. g. p.n.e, koji su za posljedicu imali potčinjavanje Ilira i Panona u unutrašnjosti Balkanskog poluostrva i njihov ulazak u sastav rimske države, ali bez prava glasa (civitates sine suffragio), po režimu što su ga Rimljani nametnuli i ostalim pokorenim i okupiranim narodima.
- Panonski ratovi, od 14. do 10. god. p.n.e, bio je pokušaj Panona i povremeno Dalmata da povrate samostalnost.
- Batonski ustanak od 6. do 9. godine n.e. bio je posljednje nastojanje Ilira da se odupru Rimljanima
Literatura[uredi | uredi kod]
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ „Ivo Bojanovski: Bosna i Hercegovina u antičko doba”. Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988. Arhivirano iz originala na datum 2023-06-26. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ „Salmedin Mesihović, Amra Šačić -HISTORIJA ILIRA”. Univerzitet u Sarajevu. 2015. ISBN 978-9958-600-65-4. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ „Arheološki leksikon”. Zemaljski muzej, Sarajevo. Pristupljeno 9. 2. 2017.