Bretonski jezik

Izvor: Wikipedia
bretonski jezik
Brezhoneg
Države  Francuska
Regija Bretanja
Broj govornika 200.000[1]
Porodica indoevropski
Sistem pisanja latinica
Jezički kodovi
ISO 639-1 br
ISO 639-2 bre
ISO 639-3 bre

Bretonski jezik (bretonski: Brezhoneg) je keltski jezik kojim govore stanovnici Bretanje (bretonski: Breizh) u Francuskoj.

Istorija[uredi - уреди]

Bretonski jezik pripada britanskoj grani ostrvskih keltskih jezika, i u Francusku su ga donijeli romanizovani britanski doseljenici u Bretanju, vjerovatno oko trećeg vijeka nove ere. Današnji bretonski jezik je najsličniji kornskom i velškom jeziku.

Bretonski se tradicionalno govori u Donjoj Bretanji, otprilike do zapada linije koja spaja Pluhu i La Roche Bernard (istočno od Vanea). Do dvanaestog vijeka, to je bio jezik elite. Međutim, elita i kasnije buržoazija su preuzeli francuski jezik. U Bretanji se kao pisani jezik koristio latinski, ali su u petnaestom vijeku prešli na francuski.

U francuskoj kraljevini se malo pažnje posvećivalo manjinskim jezicima. Nakon francuske revolucije se to i pojačalo, i ti jezici su se pežorativno nazivali patoa jezicima, pod pretpostavkom da kontrarevolucionari žele da zadrže manjine „neinformisanim“. Čak se i Katolička crkva okrenula protiv bretonskog jezika nakon drugog vatikanskog vijeća.

Danas, i pored centralizma u Francuskoj i snage medija koji promovišu francuski jezik, Bretonski koristi oko 500.000 ljudi. Taj je broj ipak smanjen sa 1,3 miliona, koliko ga je govorilo 1930ih godina. Početkom dvadesetog vijeka, polovina stanovništva Donje Bretanje je govorila i znala samo bretonski, dok je druga polovina govorila i francuski. Do 1950. godine, ostalo je samo oko 100.000 ljudi koji govore isključivo bretonski, a danas ih je još manje[2]. Po anketi sprovedenoj 1997. godine, u zapadnoj Bretanji (Breizh izel) oko 300.000 ljudi je govorilo bretonski, od čega je oko 190.000 bilo starije od 60 godina[3]. Vjerovatno manje od 2% ih je bilo između 15 i 19 godina starosti.

1925. godine, profesor Roparz Hemon je stvorio književnički časopis „Gwalarn“, čijim se devetnaestogošnjim postojanjem pokušao uzdići bretonski jezik među „međunarodne jezike“, stvarajući književna djela svih žanrova na bretonskom i prevodeći na bretonski radove svjetski priznatih pisaca.

1946. godine, Gvalarn je zamijenjen „Al Lijamom“. Tokom vremena su se pojavili i drugi oblici promocije, koji su stvorili velik broj književnih djela na bretonskom jeziku, pogotovu uzimajući u obzir da je u pitanju „jezik manjina“.

Saobraćajni znak na francuskom i bretonskom, pored škole u kojoj se uči i na jednom i na drugom jeziku

1977. godine je oformljen lanac škola „Diwan“ u Bretanji, u kojima se učilo na bretonskom jeziku. Lanac je sadržao i osnovne i srednje škole, i u njima je učilo na hiljade đaka.

Humoristički strip Asteriks je preveden na bretonski jezik. Ovo je zanimljivo i zbog toga što, po stripu, galsko selo u kojem Asteriks i Obeliks žive se nalazi na poluostrvu Armorika, koje se danas nalazi u Bretanji. Pored Asteriksa, i drugi stripovi su prevođeni na bretonski — Tintin, Hogar Strašni, Čarli Braun i Snupi šou, i drugi.

I neki filmovi su sinhronizovani na bretonski jezik — „Lanselot“, „Zaljubljeni Šekspir“, serija „Peri Mejson“ i drugi.

Neki pjesnici, lingvisti i pisci koji su pisali na bretonskom, npr. Roparz Hemon, Anđela Duval, Juen Gvernih i drugi, danas su poznati i na međunarodnoj sceni.

Danas je bretonski jezik jedini preostali od keltskih jezika koji nigdje ne postoji kao zvanični. Francuska vlada odbija da promijeni drugi član ustava Francuske (dodat 1994. godine) koji glasi „jezik republike je francuski jezik“.

Prvi bretonski rječnik, „Katolikon“ je ujedno bio i prvi francuski rječnik. Nastao 1464. godine, on je bio trojezični rječnik koji je sadržao bretonski, francuski i latinski jezik. Moderni riječnici sa bretonskog na npr. engleski, njemački, holandski, španski i velški jezik, pokazuju ustremljenost mlađih generacija da održe bretonski i promovišu ga kao svjetski priznat jezik.

Raširenost[uredi - уреди]

Bretonski se uglavnom govori u zapadnoj Bretanji, ali se govori i u istočnoj Bretanji (gdje se govori i galo jezik pored bretonskog i francuskog) kao i u mjestima širom svijeta gdje žive doseljenici iz Bretanje.

Zvanični status[uredi - уреди]

Ofis ar Brezhoneg, kancelarija za promociju bretonskog jezika, otvorena 1999. godine[4]

Bretonski ne pripada zvaničnim jezicima Francuske, i pored zvaničnih molbi iz ove autonomije da se jezik prizna u školama, medijima i drugim oblicima javnog života.

Pokušaj da se lanac škola Divan integriše u francuski školski sistem, koji je započela francuska vlada, je zaustavilo francusko ustavno vijeće na temelju ustava koji kaže da je jezik republike francuski te da se stoga nijedan drugi jezik ne može koristiti u državnim školama. Tubonov zakon kaže da se u obrazovanju koristi francuski jezik, te škole u kojima se uči na bretonskom jeziku ne mogu primati sredstva iz budžeta.

Ipak, autonomne vlasti koriste bretonski u ograničenoj mjeri, tako što postavljaju saobraćajne znake na oba jezika. Pored toga, bretonski se može skupa sa francuskim vidjeti i na imenima ulica, u podzemnoj željeznici itd.

Dijalekti[uredi - уреди]

Etnolozi prepoznaju nekoliko dijalekata bretonskog jezika: leoneg, tregerijeg, Gvenedeg i Kerneveg. Preciznu granicu između dijalekata je teško odrediti pošto se jezik blago mijenja od sela do sela. Gvenedeg se izdvaja nešto više od ostalih, zbog nekoliko različitosti u izgovoru.

Vidi još[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. ((fr)) InSee.fr
  2. Ethnologue.com, „Bretonski jezik“ ((en))
  3. Fañch Broudic, „Qui parle breton aujourd'hui? Qui le parlera demain?“
    („Ko govori bretonski danas? Ko će ga govoriti sutra?“) Brest: Brud Nevez, 1999
  4. Ofis ar Brezhoneg

Vanjske veze[uredi - уреди]