Azotni oksidi

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Pojam azotni oksidi se obično odnosi na binarna jedinjenja kiseonika i azota ili njihova jedinjenja:

(Poslednja tri sa spiska su nestabilna jedinjenja.)

Hemijske reakcije koje dovode do nastanka azotnih oksida mogu proizvesti nekoliko različitih jedinjenja kiseonika i azota (različiti proporcionalni odnosi), u zavisnosti od uslova same reakcije. Ovo je jedan od razloga zašto su sporedni, nusproizvodi N2O nepoželjni; proizvodnja ostala dva stabilna oksida azota, koja su uzgred veoma otrovna, su zakonom regulisana.

NOx[uredi | uredi kod]

NOx je uopštena forma za mono-azotne okside(NO i NO2). Ovi oksidi nastaju prilikom procesa sagorevanja, naročito prilikom procesa sagorevanja na visokim temperaturama.[1][2]

Na normalnoj, ambijentalnoj, temperaturi kiseonik i azot ne reaguju međusobno. Prilikom rada motora sa unutrašnjim sagorevanjem, sagorevanje smeše vazduha i goriva proizvodi dovoljno visoku temperaturu da bi izazvalo endotermnu reakciju atmosferskog azota i kiseonika u plamenu. U gradovima gde je saobraćaj gust, količina azotnih oksida je primetna i može biti čak i štetna.

U prisustvu viška kiseonika (O2), Azot-monoksid (NO) će reagovati i nastaće Azot-dioksid (NO2), a vremenski period ove reakcije zavisi od same koncentracije u vazduhu, vidi se na tabeli: [3]

NO koncentracija u vazduhu

(ppm)

Vreme potrebno da se polovina prisutnog NO

oksiduje u NO2 (min)

20,000 0.175
10,000 0.35
1,000 3.5
100 35
10 350
1 3500

Kada su NOx i neke od organskih isparljivih smeša (VOC) zajedno u vazduhu, i uz prisustvo sunčeve svetlosti, one formiraju fotohemijski smog, koji daje veliki udeo u zagađenju prirode. Pored zagađenja ove komponente i negativno utiču na čovekovo zdravlje[4].

1. Azot-dioksid, ako se rastvori u vlagi iz vazduha, formira komponentu (azotnu kiselinu) kisele kiše:

2NO2 + H2O → HNO2 + HNO3

(Azot-dioksid + voda → azotasta kiselina + azotna kiselina).

2. Zatim se azotasta kiselina razlaže:

3HNO2 → HNO3 + 2NO + H2O

(azotasta kiselina → azotna kiselina + azot-monoksid + voda),

3. Gde azot-monoksid reaguje sa kiseonikom, oksiduje, i formira azot-dioksid koji opet reaguje sa vodom i opet stvara azotnu kiselina:

4NO + 3O2 + 2H2O → 4HNO3

(azot-monoksid + kiseonik + voda → azotna kiselina).

Azot-monoksid takođe učestvuje u stvaranju ozona u troposferi.[5]

Biogenetičko poreklo[uredi | uredi kod]

U poljoprivredi fertilizacija i obogaćivanje zemljišta azotnim đubrivima takođe pripomaže obogaćivanju atmosferskih NOx, preko fertilizacije zemljišta pomoću mikroorganizmima koji pospešuju proces.[6][7]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Lide David R., ur. (2006). CRC Handbook of Chemistry and Physics (87th izd.). Boca Raton, FL: CRC Press. 0-8493-0487-3. 
  2. Susan Budavari, ur. (2001). The Merck Index: An Encyclopedia of Chemicals, Drugs, and Biologicals (13th izd.). Merck Publishing. ISBN 0-911910-13-1. 
  3. „NOx Removal”. Branch Environmental Corp. Arhivirano iz originala na datum 2007-10-08. Pristupljeno 26. 12. 2007. 
  4. „Health and Environmental Impacts of NOx”. United States Environmental Protection Agency. Pristupljeno 26. 12. 2007. 
  5. D. Fowler, et al. (1998). „The atmospheric budget of oxidized nitrogen and its role in ozone formation and deposition”. New Phytologist 139: 11-23. DOI:10.1046/j.1469-8137.1998.00167.x. 
  6. J.N. Galloway, et al. (Sep 2004). „Nitrogen cycles: past, present, and future”. Biogeochemistry 70 (2): 153-226. DOI:10.1007/s10533-004-0370-0. 
  7. E.A. Davidson & W. Kingerlee (1997). „A global inventory of nitric oxide emissions from soils”. Nutrient Cycling in Agroecosystems 48: 37-50. DOI:10.1023/A:1009738715891. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]