Reljef

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Reljef (geografija))
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Za ostala značenja, vidi Reljef (razvrstavanje).

Reljef predstavljaju oblici Zemljine površi koji su nastali i neprekidno se menjaju pod dejstvom unutrašnjih i spoljašnjih sila. Odnosno, sveukupnost oblika koji karakterišu jednu oblast čini reljef te oblasti.

Površ Zemlje, tjpovrš reljefa predstavlja graničnu površ tri različite sredine: čvrste (litosfera), tečne (hidrosfera) i gasovite (atmosfera). Zbog toga što predstavlja površ kontakta tri različite sredine, reljef mora biti rezultat dejstva antagonističkih sila svake od tih sredina. Stoga dejstvo sila predstavlja jedan od vrlo bitnih faktora u obrazovanju reljefa.

Osim sile, za nastanak reljefa potreban je i materijal na koji će delovati sile. Pod materijalom se podrazumeva stenska masa, određene geološke građe. Od svojstava te stenske mase, zavisiće karakteristike reljefa.

Efekti delovanja jedne sile na stensku masu određene geološke građe zavise od dužine trajanja njenog dejstva. Zbog toga je treći bitan faktor, koji određuje karakteristike reljefa, vreme.

Specifičnosti reljefa u celini i svojstva pojedinačnih oblika koji čine taj reljef zavise, dakle, od tri geomorfološka činioca: od dejstva skupa sila, od geološke građe stenske mase na koju deluju sile, i od dužine trajanja dejstva sila na stensku masu.

Geomorfološki činioci[uredi | uredi kod]

Očigledno je da formiranje reljefa i njegova svojstva zavise od tri kategorije činilaca: energetskih, materijalnih i vremenskih.

Energetski činilac[uredi | uredi kod]

Energetski činilac su sile. Kao aktivni faktor, sile se označavaju skupnim terminom agens. Po svom poreklu, one se dele na unutrašnje – endogene i spoljašnje – egzogene sile.

Endogne sile izazivaju tektonske i magmatske pokrete. Za oblikovanje reljefa su značajni prvenstveno tektonski pokreti, koji se manifestuju kao epirogeneze i/ili orogeneze i magmatski pokreti izraženi kroz vulkanizam i plutonizam.

Egzogene sile su rezultat dejstva stihije. One vajaju, ili prave skulpturu krupnih geoloških ili morfoloških celina, nastalih dejstvom endogenih sila.

Materijalni činilac[uredi | uredi kod]

Materijalni činilac podrazumeva stensku masu određenih karakteristika, na koju deluju sile. Pod dejstvom sila u stenskoh masi se obrazuju oblici reljefa. Ona, dakle, trpi promene. S obzirom na pasivnu ulogu u formiranju reljefa, materijalni činilac se označava terminom pacijens.

Karakteristike stenske mase na koju deluje skup sila, određuje njena geološka građa. Ovaj termin određuje stensku masu u tri pogleda: po sastavu (litologija), po prostornim odnosima njenih elemenata (sklop) i po hronološkim odnosima (starost).

Sa geomorfološkog aspekta, za nastanak i razvoj reljefa bitni su samo litološki sastav i sklop stenske mase. S obzirom na to da su procesi obrazovanja i razvoja reljefa, po pravilu, znatno mlađi od vremena nastanka stenske mase, starost stene ovde nema primarni značaj. Pod materijalnim činiocem reljefa, na taj način se podrazumeva stenska masa određenog litološkog sastava i sklopa.

Od geološke građe stenskog materijala u kojem se formiraju oblici reljefa zavisi vrsta procesa i njen intenzitet, pa time i oblici koji će nastati.

Vremenski činilac[uredi | uredi kod]

Treći bitan faktor u obrazovanju reljefa čini vreme. Sile permanentno deluju na stensku masu. Pri tome se neprekidno razaraju postojeći, a stvaraju novi oblici. Postoji, dakle, stalna promena reljefa u vremenu. Savremeni reljef se hronološki može definisati kao tačka na krivoj, koja je povučena u funkciji vremena.


Osnovna zakonitost reljefa[uredi | uredi kod]

Reljef jedne oblasti predstavlja nepravilnu, krivu površ u prostoru, na kojoj su u kontaktu tri različite sredine: litosfera, hidrosfera i atmosfera. Ona nastaje kao rezultat dejstva skupa sila na stensku masu određene geološke građe, a u određenom periodu vremena.

Ako se skup sila, agens, označi simbolom A, karakteristike geološke građe, tj. pacijens, simbolom P, a vreme simbolom V, reljef se može iskazati sledećom relacijom:

Literatura[uredi | uredi kod]

  1. Anđelić M. 1990. Geomorfologija. Beograd: Vojnogeografski institut
  2. Marković M., Pavlović R., Čupković T. 2003. Geomorfologija. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredtsva
  3. Pešić L. 2001. Opšta geologija - Egzodinamika. Beograd: Rudarsko - geološki fakultet Univerziteta u Beogradu