Prosinačke žrtve 1918.
Prosinačke žrtve 1918. godine je naziv za kratkotrajni oružani sukob do koga je došlo 5. prosinca 1918. godine na Jelačićevom trgu u središtu Zagreba između pripadnika vojske i policije odanih novoproglašenoj Kraljevini SHS na jednoj, te pobunjenih pripadnika nekadašnjeg Kraljevskog hrvatsko-ugarskog domobranstva koji su pokušali očuvati nezavisnu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba.
Do pobune je došlo nekoliko dana nakon što je u Zagreb došla vijest o proglašenju Kraljevine SHS u Beogradu 1. prosinca, kada su nezadovoljnici organizirali demonstracije na zagrebačkim ulicama, tražeći republiku. Pobunjenike, koji su bili naoružani, je dočekala zasjeda koju je organizirao šef policija Grga Budislav Angjelinović, odnosno bivši austro-ugarski mornari naoružani mitraljezima. U okršaju je, prema službenim podacima, poginulo 13, a ranjeno 17 ljudi. Organizatorima pobune je nekoliko tjedana kasnije suđeno, te su dobili zatvorske kazne od godinu do 10 godina zatvora.
Jedan od vođa pobune vojnika bio je bivši austro-ugarski časnik Josip Metzger, potonji ustaški ratni zločinac.[1]
O događajima svedoči bivši sudionik oktobarske revolucije Franjo Drobni, koji je 5. prosinca 1918. s Antun Ciligom došao u Zagreb. On kaže da je na ulicama Zagreba naišao na povorku koja je klicala Republici:
... naišao na vojsku na čelu koje se nalazila glazba, a u povorci su nosili transparent s parolom Živjela Republika. Odmah sam predložio Ciligi da odemo u Radnički dom, da tražimo crvenu zastavu i da se priključimo povorci. U domu smo našli Kotura Simu i od njega tražili da nam dade crvenu zastavu da je nosimo pred povorkom i da uzvikujemo parole 'Živjela radnička i seljačka republika'. Međutim, ni zastava ni parole nisu dobivene, jer su socijaldemokrati bili protiv revolucije.[2]
Hrvatski odvjetnik i političar dr. Ivan Pernar također pominje da su okupljeni klicali republici:
Oko tri sata i četvrt začuje se od strane Ilice klicanje "Živila republika!" Dolazilo je najmanje 600 oboružanih vojnika sa dvije mašinske puške. S Popovićeve kuće htjelo se pucati na momčad. Nato je više vojnika podiglo u zrak puške i na puškama bijele marame, vičući: "Mi ne ćemo pucati. Nemojte ni Vi, nego nam dajte mašinske puške". Začas bude predana mitraljeza u kući broj 4. Nato je glazba zasvirala "Lijepa naša domovina". Vojnici pođoše u kuću broj 6, da im i oni predadu mašinsku pušku. U to vrijeme čuli su se ponovno poklici, da republikanci ne će pucati, samo neka ne pucaju kraljevci. Ne znam, što se događalo u kući broj 6; samo je pao jedan hitac, našto je napolje izletilo 6 do 8 vojnika. Oko 15 vojnika vratilo se natrag u kuću. Što se sada unutra događalo ne znam; ali nakon nekoliko časaka čuo se prasak pušaka. Planuše puške u veži kuće broj 6, a vojnici nagnuše jedan preko drugoga, te jedan ostade ležati pred vežom. Sada počnu rikati mitraljeze, i to prva republikanska od palače Prve hrvatske štedionice, druga iz kuće broj 6 na Jelačićevom trgu, treća iz Fellerove kuće (na uglu Jurišićeve ulice i Jelačićevog trga), četvrta kod svjetiljke lijevo od Jelačićevoga spomenika, a peta je bila postavljena iza samoga spomenika, ležeći potrbuške; ovi su se šćućurili, da se zaštite od taneta. Jedan ili dva bijahu do smrti ubijeni. Pucalo se iz Fellerove kuće i sa strane od ulice Marije Valerije. (U zahodu na uglu Jelačićevog trga i ulice Marije Valerije bijahu smješteni oboružani članovi "Srpskoga Sokola"). Tako su ubijeni još i preostali vojnici. Kad je pucnjava prestala, digne se jedan mališ, koji je bio ranjen u desnu ruku, radi čega je ljevicom držao desnicu. Od gomile kod spomenika ostade živ jedan jedini.[3]
O motivima i krajnjim ciljevima pobunjenih vojnika postoje različita tumačenja; u današnjoj Hrvatskoj prevladava stav da su bili motivirani nacionalizmom, odnosno protivljenju stvaranju jugoslavenske države, dok su u doba SFRJ vladajući komunisti tvrdili da su pobunjenici namjeravali stvoriti komunističku državu po uzoru na ruske revolucionare.
- ↑ Canadian Review of Studies in Nationalism.
- ↑ Ivan Očak: Dr. Ante Ciliga – otpadnik komunizma i staljinske čistke
- ↑ Dr. Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Školska knjiga, Zagreb, 1992., (prijetisak), ISBN 86-03-00771-3, str. 56.-57.