Uljana repica – razlika između verzija
Nema sažetka izmjene |
Nema sažetka izmjene |
||
| Red 33: | Red 33: | ||
Ova krmna repica je drugi svjetski glavni izvor [[protein]]ske hrane iako čini tek petinu proizvodnje soje, prvog glavnog izvora proteinske hrane. |
Ova krmna repica je drugi svjetski glavni izvor [[protein]]ske hrane iako čini tek petinu proizvodnje soje, prvog glavnog izvora proteinske hrane. |
||
U Evropi se uzgaja i kao krmno bilje, i to za zelenu krmu u |
U Evropi se uzgaja i kao krmno bilje, i to za zelenu krmu u svežem stanju. Koristi se i za [[silaža|silažu]]. Njeni nusproizvodi se koriste za krmne smjese. Koristi se i u [[ratarstvo|ratarstvu]] za zelenu gnojidbu, kao i za [[plodosmena|plodosmenu]] između [[pšenica|pšenice]] i [[kukuruz]]a. |
||
U [[Hrvatska|Hrvatskoj]] je najrasprostranjenija [[ozima]] krmna repica. |
U [[Hrvatska|Hrvatskoj]] je najrasprostranjenija [[ozima]] krmna repica. |
||
Verzija na datum 16 decembar 2010 u 11:17
Šablon:Taxobox Krmna repica (lat. Brassica napus) je industrijska biljka.
Seme se koristi za proizvodnju prehrambenog ulja, ali i za biodizel. U proseku 1 hektar zasejane krmne repice može dati 400 litara biodizela.[1]
Najveći proizvođači su u zemljama Evropske Unije, Kanada, SAD, Australija, Kina i Indija. U potonjoj ova hibridna krmna repica čini 13% posejanih površina. Prema Američkom odjelu za poljoprivredu, ova hibridna krmna repica je bila treći glavni izvor biljnog ulja 2000. godine, iza soje i palme uljarice (Elaeis guineensis).
Ova krmna repica je drugi svjetski glavni izvor proteinske hrane iako čini tek petinu proizvodnje soje, prvog glavnog izvora proteinske hrane.
U Evropi se uzgaja i kao krmno bilje, i to za zelenu krmu u svežem stanju. Koristi se i za silažu. Njeni nusproizvodi se koriste za krmne smjese. Koristi se i u ratarstvu za zelenu gnojidbu, kao i za plodosmenu između pšenice i kukuruza.
U Hrvatskoj je najrasprostranjenija ozima krmna repica.
Izvori i referencije
- ↑ Glas Koncila br. 38 (1682) Vlado Čutura: Biodizel u Hrvatskoj, razgovor sa Snježanom Fijan-Parlov, konzultanticom Instituta za energetiku i zaštitu okoliša, 17. IX. 2006.