Izvorni kod stranice Pavao I. Šubić Bribirski

'''Pavao I. Šubić Birbirski''' (o. [[1245]]. - ?, [[1. svibnja]] [[1312]].), [[ban|hrvatski ban]], gospodar [[Bosna|Bosne]] i najmoćniji član velikaške obitelji [[Šubići|Šubić]] koju je, za svoje vladavine, podigao na najvišu razinu moći.

Vladao je [[Hrvatska|Hrvatskom]] u vrijeme prijestolnih borbi između zadnjeg [[Arpadovići|Arpadovića]] i dinastije [[Anžuvinci|Anžuvinaca]] koja je polagala pravo na krunu Hrvatske i [[Ugarska|Ugarske]]. U takvim prilikama, uspio je osigurati za sebe i svoj rod nasljednost banske časti i upravu nad čitavom središnjom Hrvatskom, a upleo se aktivno i u sam proces riješavanja dinastičkog pitanja.

== Podrijetlo i obitelj ==

Najstariji je sin bribirskog kneza [[Stjepko II. Šubić Bribirski|Stjepka II.]], a po majci je u rodbinskoj vezi s kraljevskom dinastijom Arpadovića.<ref name="ReferenceA">Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 188.</ref> Rodio se oko 1245. godine. Imao je šestoro braće braće i sestara, od kojih je najznačajniji bio [[Mladen I. Šubić Bribirski|Mladen I.]]

Pavao je proširio moć i ugled svoje obitelji daleko izvan [[Bribir (županija)|bribirske županije]] pa je u njegovo vrijeme obitelj Šubić imala u vlasti cijelu srednjovjekovnu Hrvatsku i [[Dalmacija|Dalmaciju]], a vlast im se protezala i na Bosnu s [[Zahumlje|Humom]]. Pavao je imao petero sinova, a na položaju hrvatskog bana, naslijedio ga je najstariji, [[Mladen II. Šubić Bribirski|Mladen II.]] koji, međutim, nije uspio zadržati moć roda.

== Početak vladavine ==

Naslijedio je oca na čelu velikaškog roda Bribirskih. Vladao je iz utvrde Bribir, u kojoj je podigao i franjevački samostan, s a bazilikom ''Svete Marije''. Prvi put se spomije kao bribirski knez godine [[1272]]., a iste godine javlja se u izvorima kao [[trogir]]ski načelnik.<ref name="ReferenceA"/> Godine [[1273]]. imenovan je namjesnikom primorskog bana i [[split]]skim knezom, a od [[1274]]. postaje ''primorski ban''. Iskoristivši slabosti oslabljene središnje vlasti, Pavao I. je, tijekom zadnjih desetljeća [[13. stoljeće|13. stoljeća]] podvrgao svojoj vlasti sve hrvatske velikaše i dalmatinske gradove, a uspio je skršiti i moć omiških knezova [[Kačići|Kačića]] te stekao [[Omiš]] i Neretvansku krajinu koju je uže povezao s Hrvatskom.

Kao primorski ban, morao je riješavati dugogodišnji spor između komuna Splita i Trogira, kao i onaj između [[Šibenik]]a i Trogira.<ref name="ReferenceB">Hrvatski biografski leksikon, str. 315.</ref> Pri izgradnji vlasti oslanjao se na svoju braću, kojoj je dijelio kneštva u dalmatinskim gradovima, ali i na druge članove roda.<ref name="ReferenceA"/>

== Dinastičke borbe i uspon Bribirskih ==

Godine [[1290]]. umire kralj [[Ladislav IV. Kumanac|Ladislav IV.]] bez muškog potomka i počinju dugotrajne borbe arpadovske i anžuvinske dinastije za ugarsko prijestolje.<ref name="ReferenceB"/> Pravo na [[Kruna sv. Stjepana|krunu sv. Stjepana]] istaknuli su ''Andrija'', podrijetlom [[Venecija|Mlečanin]], navodni potomak dinastije Arpadovića u muškoj lozi i [[Karlo Martel]] iz dinastije Anžuvinaca, potomak Arpadovića po ženskoj liniji. Vlast nominalno preuzima [[Andrija III. Mlečanin]], no ne uspijeva je učvrstiti zbog jake opozicije i nemogućnosti da u potpunosti dokaže svoje baštinsko pravo.<ref>Povijest Hrvata - srednji vijek, str. 214.</ref><ref>Šišić, F., str. 205.</ref>

Budući da je i Andriji III. i [[Napulj|napuljskom dvoru]] trebala podrška knezova Bribirskih, stali su ih pridobivati na razne načine, nudeći im povlastice. Tako je napuljski kralj Karlo II. u ime sina Karla Martela, darovao banu Pavlu u [[kolovoz]]u [[1292]]. čitavu Hrvatsku od [[Petrova gora|Gvozda]] do Huma s nasljednim pravom i podčinio mu sve velikaše i plemiće na tom području<ref>Šišić, F., str. 205.-206.</ref>, a zajamčio mu je i ovlasti nad dalmatinskim gradovima Splitom, Trogirom, Šibenikom, [[Nin]]om i Omišem. Slijedeće godine, kralj Andrija III. darovao je Pavlu i njegovom rodu čitavu hrvatsko-dalmatinsku banovinu i nasljedno bansko dostojanstvo. Međutim, kralj je ujedno zatražio da Bribirci priznaju njegovu majku Tomasinu Morosini za ''herceginju čitave Slavonije'', što je Pavao odbio prihvatiti<ref>Povijest Hrvata - srednji vijek, str. 216.</ref> te je [[1293]]. titulu primorskog bana zamijenio titulom "bana Hrvata" ([[latinski jezik|lat.]] ''banus Croatorum'').

U međuvremenu, [[1295]]. godine umro je anžuvinski pretendent na hrvatsko-ugarsko prijestolje, Karlo Martel, a novim baštinikom njegovih prava postaje njegov sin [[Karlo I. Robert|Karlo Robert]].

== Vrhunac moći i smrt ==

Pavao Bribirski je krajem [[13. stoljeće|13. stoljeća]] imao čitavu Hrvatsku, od Gvozda do Neretve u svojim rukama. Nosio je naslov bana Hrvata, kojen je [[1299]]. godine pridodao i titulu "gospodara Bosne" (''dominus Bosnae'').<ref name="Šišić, F., str. 212">Šišić, F., str. 212.</ref>

Kasnije, Pavao staje otvoreno na stranu Anžuvinaca i šalje svoga brata [[Juraj I. Šubić Bribirski|Jurja I.]] u Napulj da preveze Karla Roberta preko mora u Hrvatsku. U međuvremenu Karlo Robert dobiva podršku i velikaške obitelji [[Babonići|Babonić]].
[[Miha Madijev]], splitski ljetopisac ovako je zabilježio dolazak Karla Roberta: "''Ljeta Gospodnjega 1300. mjeseca kolovoza gospodin Karlo, unuk sicilskog kralja, doplovi po moru na galijama u Split, gdje je ostao mjesec dana ili gotovo dva.''"

Početkom siječnja [[1301]]. godine umro je kralj Andrija III. Mlečanin, ne ostavivši nasljednika te je s njime izumrla dinastija Arpadovića. Po tom događaju, odveli su knezovi Bribirski Karla Roberta u [[Zagreb]], odakle je otputovao u [[Ostrogon]] gdje ga je ostrogonski nadbiskup Grgur okrunio za hrvatsko-ugarskog kralja.<ref name="Šišić, F., str. 212"/> Unatoč krunidbi, kralj Karlo I. nije uspio još gotovo desetljeće nametnuti svoju vlast u Ugarskoj, dok je njegova vlast u Hrvatskoj bila tek nominalno priznata. Ban Pavao je bio gotovo nezavisan vladar koji je takoreći obnovio doba hrvatskih narodnih vladara i vladao nad najvećim dijelom hrvatske države.<ref name="Šišić, F., str. 212"/> Osim, središnjih dijelova Hrvatske, imao je pod svojom vlašću i Bosnu, koju je predao na upravu svom bratu Mladenu I., a [[1311]]. godine osvojio je u ratu protiv [[Mletačka Republika|Venecije]] i grad [[Zadar]]. Bio je na vrhuncu svoje moći, vladajući od Gvozda do Jadrana i do Drine, obnovivši stoga staru Hrvatsku. Iako se nije nikada krunio, bio je suvereni i samostalan vladar cijele Hrvatske (''neokrunjeni kralj Hrvata''), noseći titulu ''Ban Hrvata i gospodar Bosne.'' Svoju samostalnost iskazivao je i time što je dao kovati vlastiti [[novac]].

Umro je 1. svibnja 1312. godine i pokopan u [[Franjevci|franjevačkoj]] crkvi Sv. Marije u Bribiru. Naslijedio ga je njegov sin Mladen II. za vrijeme kojega moć Šubića počinje slabiti.

== Potomstvo ==

Na osnovi dostupnih [[genealogija|genealoških]] podataka, Pavao I. je imao petoro sinova:

* [[Mladen II. Šubić Bribirski|Mladen II.]] (o. 1275. - o. 1341.) - ''ban Hrvata i Bosne'' (1312.-1322.), ''gospodar humske zemlje'', ''knez Dalmacije i Zadra'' (1311.-1313.), ''splitski knez'' (1294.)
* [[Juraj II. Šubić Bribirski|Juraj II. (III.)]] (o. 1290. - 1328.) - ''splitski knez'' (1300.), ''tropoljski knez'' (1301.), ''knez dalmatinskih gradova'' (1303.)
* [[Pavao II. Šubić Bribirski|Pavao II.]] (o. 1295. - 1346.) - ''trogirski knez'' (1305.-1315.) i ''ostrovički knez'' (1333.-1346.)
* Grgur IV. - ''šibenski knez'' (1320.) i ''ostrovički knez'' (1346.-1347.)
* Marko IV. - ''bribirski knez'' (1322.-1345.)

== Povezano ==

* [[Bribir (Skradin)]]
* [[Zrinski]]

== Bilješke ==
{{izvori}}

== Literatura ==

* ''Opća i nacionalna encikllopedija u 20 svezaka, sv. III, Zagreb, 2005.'' {{ISBN|953-7224-03-1}}
* ''Povijest Hrvata - srednji vijek, Zagreb, 2002.'' {{ISBN|953-0-60573-0}}
* ''Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda 600.-1526., prvi dio, Split, 2004.'' {{ISBN|953-214-197-9}}

== Izvori ==

* [[:s:Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Pavao i Mladen Šubić|Rudolf Horvat: "''Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.)''"]]

[[Kategorija:Biografije, Hrvatska]]
[[Kategorija:Hrvatski banovi]]
[[Kategorija:Šubići]]