Izvorni kod stranice Montanizam

[[Datoteka:Acts-2.jpg|thumb|Hrišćanska [[ekstaza]]: silazak [[sveti Duh|Duha]] na [[apostoli|apostole]] ([[Djela apostolska]], 2)]]
'''Novo proroštvo''' (lat. ''nova prophetia'') je bilo [[Rano hrišćanstvo|ranohrišćanski]] pokret iz druge polovine [[2. vijek]]a, kasnije nazvano '''montanizam''' po svome začetniku [[Montan]]u.

"Novo proroštvo" je nastalo kao unutarcrkveni pokret koji je propovijedao radikalnu obnovu kršćanskog života, hitno obraćenje svih kršćana, u vidu iščekivanja neposrednog dolaska [[Božje kraljevstvo|Božjeg kraljevstva]] na zemlju.<ref name="Šagi-Bunić">[http://www.scribd.com/doc/60958056/Tomislav-J-%C5%A0agi-Buni%C4%87-Povijest-kr%C5%A1%C4%87anske-literature-svezak-I Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I)] (scribd)</ref> Novo proroštvo je bilo reakcija na konformističke tendencije kršćanstva, tražeći povratak "''ranokršćanskog zanesenjaštva''" ([[Erich Fromm|From]]).<ref name="Fromm">[http://www.scribd.com/doc/57953649/Erich-Fromm-Dogma-o-Kristu-bit-%C4%87ete-kao-Bog Erich Fromm, Dogma o Kristu] (scribd)</ref> Bio je to [[duhovnost|duhovno]]-[[harizma|karizmatički]] pokret, koji nije dovodio u pitanje kršćansko vjerovanje o Bogu, već je naučavao prisustvo [[Sveti Duh|Duha]] i nastup novog [[duhovnost|duhovnog]] vremena, te zastupao određene oblike kršćanskog života i crkvenoga ustrojstva.<ref name="Fromm"/>

Monatanisti su pobijali svaku ideju hijerarhije, organizacije, istorijskog prejemstva itd.<ref name="Зизијулас"/> Bitan je bio Duh kao iskustvo pojedinca. U početku je montanizam nije zastupao neko teoretsko učenje, već je samo insistirao na strogoj askezi. Ova etička strogost navela je brojne savremenike da mu se dive i da mu pristupe, kao veliki teolog [[Tertulijan]].<ref name="Зизијулас">{{Cite web |title=Јован Зизијулас, Јелинизам и хришћанство |url=http://www.verujem.org/pdf/Ziziulas_jelinizam_i_hriscanstvo.pdf |access-date=2013-03-29 |archivedate=2018-03-04 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20180304143511/http://www.verujem.org/pdf/Ziziulas_jelinizam_i_hriscanstvo.pdf |deadurl=yes }}</ref>

Montanizam u početku nije smatran [[hereza|herezom]]; ali je vremenom došao u sukob sa službenom Crkvom. Kršćanstvo je već bilo institucionalizirano te su [[hrišćanska crkva|crkvene]] vlasti suzbijale montanizam kao [[hereza|herezu]].<ref name="Fromm"/> Montanizam se oblikovao kao rubna kršćanska zajednica, isključena iz [[katolička crkva|Velike Crkve]], ali koja se relativno dugo održala. Novo proroštvo je bilo masovan pokret koji je okupljao mnogo ljudi, u početku u svjetlu [[apokalipsa|apokaliptičkih]] iščekivanja, a kasnije oko velikih godišnjih [[hodočašće|hodočašća]]. Njihova hodočašća su jedna od prvih masovnih kršćanskih hodočašća, a [[Hipolit Rimski|Hipolit]] navodi i »[[praznik|blagdane]]« kao montanističku novotariju.<ref name="Hipolit, Philos. 8, 19, 2">Hipolit, Philos. 8, 19, 2</ref> U novom proroštvu su značajnu ulogu igrale [[žena|žene]]. One su u maloazijskim crkvenim općinama bile u redovima [[sveštenstvo|klera]], ne samo kao [[đakon]]ise (što je bilo i u ostaloj Crkvi) nego i kao [[prezbiter]]i i [[episkopos|biskupi]].<ref>Epifanije, ''Panarion''. 49, 2</ref>

Danas se često podvlači sličnost između montanizma i savremenog [[pentekostalizam|pentekostalizma]], koji neki nazivaju i neo-montanizmom.<ref>[http://www.theandros.com/montanists.html Nicholas Conner, The Montanists: Heretics or Primitive Christians?]</ref>

== Pozadina ==
“Novo proroštvo” se nadovezivalo na tradiciju [[prorokovanje|prorokovanja]] koja je bila veoma živa u prvih stotinjak godina hrišćanstva.

[[Ranohrišćanski spisi|Ranohrišćanski spis]] [[Didahe]] (učenje apostola), nastao krajem 1. ili početkom [[2. vijek|2. veka]], opisuje stvarnost ranohrišćanskog pokreta u kom najvažnije mjesto imaju putujući »[[prorok|proroci]]«.<ref>Jean-Paul Audet, ''La Didaché. Instructions des apotres'', Paris [[1958]], str. 439).</ref> Didahe donosi veoma zanimljiv kriterijum za razlikovanje pravih od lažnih [[prorok]]a, time da li u nadahnuću traži [[hrana|hranu]] za sebe ili za druge:

[[Datoteka:Didache Colofon.jpg|thumb|175px|[[Ranohrišćanski spisi|Ranohrišćanski spis]] [[Didahe]] opisuje crkvenu situaciju u kojoj najvažnije mjesto imaju [[prorok|proroci]].]]
{{izdvojeni citat|I nijedan prorok, naređujući u nadahnuću da se postavi stol, ne jede s njega; ako se tako ne vlada, to je lažni prorok. (XI. 9) }}

Sličan kriterijumu hrane je i kruterijum novca, naime da li u nadahnuću traži [[novac]] za sebe ili za druge:

{{izdvojeni citat|A koji rekne u nadahnuću: Daj mi novce ili što drugo, ne slušajte ga. No ako rekne da se dade za druge koji su u potrebi, neka ga nitko ne sudi. (XI. 12)}}

Pravila predviđaju da se "pravi proroci" mogu smestiti i za stalno u zajednici, služeći kao [[svećenik|sveštenici]]:

{{izdvojeni citat|No, svaki pravi prorok koji hoće da se kod vas smjesti, zaslužuje svoju hranu. Isto tako i pravi učitelj: dostojan je i on kao radnik svoje plaće. Uzmi dakle prvine proizvoda s preše, gumna, volova i ovaca, i daj prorocima: oni su naime vaši veliki svećenici. (XIII. 1-3)}}

Sredinom [[2. vijek|2. veka]] apologet [[Justin Filozof|Justin]] piše da u hrišćanstvu još uvek postoje proročki darovi koji su nasleđeni iz [[judaizam|judaizma]]:

{{izdvojeni citat|Kod nas i sada postoje proročki darovi; odatle i vi (Židovi) morate razumjeti, da je ono što je nekoć bilo kod vas, preneseno k nama.<ref>Justin, »''Dijalog s Trifonom''«</ref>|[[Justin Filozof]]}}

Približno u isto vreme (oko 140-155) [[Hermin Pastir|Hermin »Pastir«]] donosi upute za razlikovanje pravog [[prorok]]a od lažnog:

{{izdvojeni citat|»Prema životu ocijeni čovjeka koji ima Duha božanskoga. Onaj koji ima Duha odozgo, blag je, spokojan, skroman, uzdržava se od svake zloće i od isprazne želje ovoga svijeta, sebe smatra nižim od svih ljudi, i nikome ništa ne odgovara na njegovo traženje; ne govori posamce, i Duh Sveti ne govori kad čovjek želi govoriti, nego govori onda kad Bog hoće da on govori.« (Mand. 11, 7—10).}}

Na to se nadovezuje opis lažnog proroka:

{{izdvojeni citat|»Onaj čovjek koji prividno ima Duha, uzvisuje sama sebe, želi imati prvo mjesto, i odmah je drzovit i bestidan i mnogoglagoljiv; kreće se u mnogom raskošju i u mnogim drugim varljivostima, i prima plaću za svoje proroštvo; a ako mu se ne da, on ne prorokuje. Može li božanski Duh primati plaću i prorokovati? Ne može Božji prorok tako činiti, nego je duh takvih prizemni duh« (Mand. 11, 12).|[[Hermin Pastir]]}}

U vreme rađanja "novog proroštva" ova proročka tradicija ranog hrišćanstva je već slabila, a jačala je [[institucija|institucionalizacija]].

== Povest ==
[[Datoteka:Turkey ancient region map phrygia.gif|thumbnail|Karta [[Frigija|Frigije]] u njenom najmanjem (žuto) i najvećem (narančasto) opsegu]]
[[Montan]] je počeo da propoveda oko [[157]]. godine<ref>[[Epifanije Salaminski|Epifanije]], ''Panarion'', 48, 1</ref> u [[Mala Azija|maloazijskoj]] pokrajini [[Frigija|Frigiji]], tvrdeći da je primio niz [[откровење|objava]] od [[sveti Duh|svetog Duha]] ([[paraklet]]a). Sa njime su uvek išle dve [[prorok|proročice]], Priska (Priscila) i Maksimilija, koje su tvrdile da ih Duh pokreće i [[inspiracija|nadahnjuje]]. Priska i Maksimila bile su napustile svoje muževe i živjele u seksualnoj uzdržljivosti.<ref name="Šagi-Bunić"/> Njih troje su propovedali u ekstatičnim stanjima podstičući ljude da [[post]]e i da se [[molitva|mole]], kako bi doživeli [[откровење|otkrovenje]]. Želeli su da izvuku kršćane iz društvenih odnosa i da osnuju novu zajednicu odvojenu od svijeta, kao pripremu za silazak »gornjeg Jeruzalema«<ref name="Fromm"/> (iz [[knjiga Otkrivenja|knjige Otkrivenja]]). Montan je govorio:

{{izdvojeni citat|Jer, pravedan čovek će sijati stostruko sjajnije od Sunca, pa čak i najmanji među vama koji su spašeni, (će sjati) stostruko sjajnije od Meseca.<ref>[http://abacus.bates.edu/Faculty/Philosophy%20and%20Religion/rel_241/texts/montanism.html Montanist Fragments]</ref>|[[Montan]]}}

Ovaj pokret, od početka nazvan »novim proroštvom«, je bio »eksplozija profetizma«, s različitim karizmama, vizijama i objavama.<ref>J. DANIÉLOU, ''Nuova storia délia Chiesa'', I, str. 145</ref> Selo [[Pepuza]] u Frigiji, središte pokreta, su proglasili [[Novi Jerusalim|Novim Jerusalimom]], zbog čega su isprva nazivani ''Pepuzijancima''. Također su nazivani i ''Frigijcima'', ili ''Katafrigija'' ("iz Frigije"), po domovini pokreta, maloazijskoj pokrajini [[Frigija|Frigiji]]. Montan je umro oko [[177]]. a Maksimila [[179]]. godine, ostavši gomilu sledbenika. Pokret se brzo proširio i zapadnim delovima Rimskog carstva. Već 170-ih novo proroštvo je prisutno ne samo u Crkvi u [[Rim]]u već i u dalekoj [[Galija|Galiji]], u [[Lyon]]u. Oko »novog proroštva« odmah se razvila velika raspra i veliko gibanje u Frigiji, a ubrzo i po cijeloj Maloj Aziji. Jedni su se oduševljavali novom objavom, a drugi su je smatrali lažnim proroštvom, i tako se razmahala žestoka borba. Montanisti su svoje protivnike nazivali »ubojicama proroka« (prema [[Evanđelje po Mateju|Mateju]] 23, 37—39).<ref name="Šagi-Bunić"/>

»Novo proroštvo« u početku nije bilo upereno protiv [[episkopos|biskupa]] i [[crkvena hijerarhija|crkvene hijerarhije]]. U [[Rim]]u su isprva dobro prihvaćeni, pa je ih je čak i [[eleuterije|papa Eleuterije]] (175-189) podržao pismom.<ref>Tertullian, "Adversus Praxean" c.1, Trevett 58-59</ref> Montanisti su još za vreme [[Papa Viktor I|Viktora]] (189-198) ili njegova nasljednika [[Zefirin]]a (198-217), htjeli od rimskog biskupa zadobiti blagoslov. Međutim, novoproročko zanesenjaštvo je toliko uzbunilo kršćansku zajednicu u Maloj Aziji da su se biskupi osjetili ugroženim, te su protiv njih održane prve poznate [[sinod]]e iz crkvene povijesti, a više biskupa je i pismeno istupilo protiv njih ([[Apolinar iz Hierapola]], [[Meliton Sardski|Meliton iz Sarda]], [[Serapion od Antiohije|Serapion iz Antiohije]], [[Apolonije iz Efeza]]). Prvotna se polemika više odnosila na osobni život novih proroka: prigovarala im se, posebno Priski i Maksimili, pohlepa za dobitkom, [[kozmetika|šminkanje]], uopće [[luksuz|luksus]], i naprosto način života.<ref>Eusebije, ''Hist. eccl.'', 5, 18</ref> Rimski biskup (Viktor ili Zefirin) je već bio priznao proroštvo Montana, Priske, Maksimile, te je na temelju toga podijelio mir Crkvama Azije i Frigije, i poslao mirovno pismo (''litteras pacis'') kojim nalaže prihvaćanje [[harizma|karizmi]]. Međutim, tada u Rim dolazi [[monarhijanizam|monarhijanac]] [[Praxeas]] iz Male Azije, koji je pogrdama o prorocima i njihovim zajednicama, ubedio papu da povuče priznanje.<ref name="Šagi-Bunić"/> Istovremeno i rimski prezbiter [[Gaj (prezbiter)|Gaius]] piše protiv montanista. Tako, već početkom [[3. vijek]]a se na "novo proroštvo" počinje gledati kao na [[hereza|herezu]].

Nakon razlaza s Velikom Crkvom, montanisti su je počeli nazivati »''Ecclesia psychicorum''« (psihička crkva), za razliku od svoje Crkve, koja je »''Ecclesia pneumaticorum''« (duhovna crkva). One koji ne prihvataju novo proroštvo su nazivali psihicima (''psychikous'')<ref>Klement, Strom. 4, 13, 93</ref>, a prema takvima je posebno oštar Tertulijan:

{{izdvojeni citat|Psihicima, koji ne prihvaćaju Duha, ne sviđa se ono što je od Duha. Budući da im se ne sviđa ono što je od Duha, sviđa im se ono što je od tijela, jer je to suprotno Duhu.<ref>Tertulian, »De monogamia«, 1</ref>|[[Tertulijan]]}}

Vjerojatno najpoznatiji montanista je bio [[Tertulijan]], koji je kao prestižni latinski [[teologija|teolog]] prišao montanistima oko [[206]]. godine u [[Kartaga|Kartagi]]. Montanizam je Tertulijanovim spisima »zadobio izgled teologije i stekao je razgovjetnu religioznu fizionomiju« ([[Hans von Campenhausen|Campenhausen]]).

Nakon dolaska hrišćanske crkve na vlast, montanisti su surovo proganjani. Na Istoku je oštre kazne protiv montanista zakonski propisao [[Konstantin Veliki]] [[331]]. godine. Na Zapadu je car [[Honorije]], na traženje pape [[Papa Inocent I|Inocenta I]], doneo [[407]]. godine oštre zakone protiv montanista. Montanisti su se, međutim, još dugo održali. Njihova su žarišta bila u [[Kapadokija|Kapadociji]], [[Galacija|Galaciji]], [[Frigija|Frigiji]], [[Kilikija|Ciliciji]] i [[Istanbul|Carigradu]].<ref>EPIPH., Panar., 48, 14</ref> U [[6. vijek|6. veku]], oko [[550]]. godine, uz podršku cara [[Justinijan I. Veliki|Justinijana]], biskup [[Jovan od Efesa|Jovan Efeški]] je predvodio ekspediciju u [[Pepuza|Pepuzu]] radi uništenja montanističkog svetilišta, ustanovljenog pored grobova Montana, Priscile i Maksimilije. Ivan Efeški je dao spaliti [[relikvija|mošti]] začetnika montanizma, kao i njihove crkve.<ref name="Šagi-Bunić"/> Tada je njihovo sveto mesto opustošeno, a montanistička zajednica u Papuzi istrebljena.

{{izdvojeni citat|Za kršćansku povijest je golema šteta, ne samo to što je Velika Crkva — došavši do moći u suradnji s državom — iskoristila protiv montanista silu, no još više što je problem karizmatičnosti u Crkvi kasnije sasvim potisnut iz ekleziološkog mišljenja.<ref name="Šagi-Bunić"/>|[[Tomislav J. Šagi-Bunić]]}}

Neke su se montanističke zajednice na izolovanim mestima održale i do [[8. vijek|8. veka]]. Papa [[Grgur Veliki]] početkom [[7. vijek]]a traži da se obraćeni montanisti ponovno krste, jer nisu kršteni u ime Trojstva, budući da »''perverso sensu vjeruju da je Duh Sveti neki zao čovjek Montan''«.<ref>Papa Grgur Veliki, Epist. XI, 67</ref>

== Učenje ==
{{izdvojeni citat|Oni ispovijedaju jednako kao i Crkva Oca svemira Boga i stvoritelja svega, kao i sve ono što o Kristu svjedoči i Evanđelje, a novotari su s obzirom na postove i svetkovine.<ref>Hipolit, ''Philos''. 8, 19, 2</ref>|[[Hipolit Rimski|Hipolit]]}} 
Izvorni montanizam karakteriše neposredno očekivanje silaska nebeskog Jeruzalema, naglašavanje karizmatičkog elementa u Crkvi nasuprot institucionalnom, te s tim u vezi davanje odlučujuće uloge [[prorok|prorocima]] u Crkvi; etička strogost i s tim povezan crkveni purizam; naglašen [[askeza|asketizam]] i svjesno traženje [[mučenik|mučeništva]].<ref name="Šagi-Bunić"/>

“Novo proroštvo” ne želi unijeti nikakve nove sadržaje u kršćansko vjerovanje, već se više bavi načinom života. Po svjedočanstvu [[Epifanije Salaminski|Epifanijevu]], montanisti, kao i katolici, prihvaćaji čitavo [[Biblija|Sveto Pismo]] Starog i Novog Zavjeta.<ref>Epifanije, Panar. 48, 1</ref> [[Hipolit Rimski|Hipolit]] svedoči da oni nisu ni [[gnosticizam|gnostici]] ni [[markion|marcionovci]], i da u kristologiji nisu [[doketizam|doketi]] ni [[judeohrišćani|judaisti]].<ref name="Šagi-Bunić"/>

Oni nisu tvrdili da je sveti Duh dan tek Montanu već su polazili od stanja u prvoj Crkvi. Njihovo je osnovno vjerovanje da [[harizma|karizme]] nisu među hrišćanima prestale, nego da darovi Duha postoje i danas, kao i u vrijeme [[apostoli|apostola]]. Tertulijan upozorava da treba čuti Duha kako prorokuje sve do sada, a ne samo nekoć.<ref>Tertulijan, ''De virg. vel''. 1</ref>

=== Post ===
{{main|Post}}
Montanisti su poseban naglasak stavljali na [[post]] i uzdržavanje od određenih vrsta jela. Velika Crkva je imala obvezan post samo u dane uoči [[Uskrs]]a, a kao neobvezan, ali općenito obdržavan, tzv. ''[[stationes]]'' dva puta tjedno, u srijedu i petak; oni su uključivali uzdržavanje od jela do devete ure (tj. do tri sata popodne, kad se u rimskom svijetu uzimao glavni obrok). U petak se obdržavao i cjelodnevni post, koji se u nekim prigodama prozegao na subotu. Montanisti su povećali broj dana kad je post obvezatan za sve vjernike i uveli obvezatno uzdržavanje od određenih jela. Tertulijan zajedljivo kaže da psihici zabacuju nova proroštva ne zato što bi Montan, Priscila i Maksimila propovijedali nekog novog Boga, ili razbijali neko Pravilo vjere ili nade, nego zato što oni javno uče da bi trebalo "''češće postiti nego se ženiti''".<ref name="Tertulijan, De ieiunio, 1">Tertulijan, ''De ieiunio'', 1</ref> Montanisti su tražili da se ''stationes'' poste sve do večeri, i uveli su neke određene posne dane povezane sa [[Kserofagija|kserofagijom]] (suhom ishranom):

{{izdvojeni citat|Oni nas optužuju da obdržavamo svoje posebne dane posta, da često stationes produžujemo sve do večeri, da čak obdržavamo kserofagije, ukoliko uživamo samo suha jela, bez ičega mrsnoga, bez bilo kakve juhe i sočnih plodina, te ne jedemo i ne pijemo ništa što u sebi sadrži vina.<ref name="Tertulijan, De ieiunio, 1">Tertulijan, ''De ieiunio'', 1</ref>|[[Tertulijan]]}}

[[Kserofagija|Kserofagiju]] su montanisti obdržavali jedanput na godinu kroz dva kontinuirana tjedna, uz isključenje subote i nedjelje: sve u svemu deset dana. Možda je taj [[korizma|veliki post]] bio pred blagdan [[Pasha|Pashe]] ([[Uskrs]]). Montanisti su za kserofagiju pronalazili [[biblija|biblijsko]] uporište u [[Daniel (knjiga)|knjizi proroka Daniela]] (gl. 1) u izvještaju o židovskim dječacima koji su na [[babilon]]skom dvoru jeli samo povrće i pili samo vodu. Protivnici su optuživali montaniste da su kserofagiju preuzeli iz misterijskog kulta [[Izida|Izide]] odnosno [[Kibela|Cibele]].

Montanističko naglašavanje posta je bilo povezano s traženjem [[harizma|karizmatičkih]] darova, a posebno [[ekstaza|ekstaze]], kao stanja u kojemu se Bog objavljuje preko čovjeka, kao autentično pojavljivanje »proroštva« u zajednici. Na to upućuje i povezivanje posta s knjigom Danielovom, po kojoj su mladići koji su se hranili samo povrćem i vodom, dobili »''znanje i razumijevanje svih knjiga i mudrosti''«, a »''Daniel razumijevaše viđenja i sne''« (Dan 1, 17). Tertulijan govori o [[откровење|objavi]] »''koju bi trebalo izmamiti pomoću kserofagija''.« (De ieiun 12). Dakle, postovi montanista imaju svrhu da budu sredstvo za zadobivanje proročkih karizmi.

Rafanofagija, tj. jedenje [[rotkva|rotkve]], koju kao montanističku specijalnost spominje [[Hipolit Rimski|Hipolit]]<ref name="Hipolit, Philos. 8, 19, 2"/>, vjerojatno je način ironiziranja: toga nema u drugim vrelima.<ref name="Šagi-Bunić"/>

=== Trojstvo ===
{{main|Trojstvo}} 
Montanisti su svratili veću pozornost na [[sveti Duh|svetog duha]], i na njegovu ulogu u Crkvi. Izvršili su golem utjecaj na trinitarnu spekulaciju III stoljeća, obzirom da je u II stoljeću učenje o Duhu bilo još veoma nerazvijeno. Montanisti ispovedaju rani oblik vjere u [[trojstvo]] Oca, Sina i svetog Duha. Montan, koji je verovao da kao prorok govori u »ekstazi«, odnosno da božansko govori kroz njega, je govorio:

{{izdvojeni citat|Ja sam Otac, Sin i Paraklet.<ref>DIDYMUS, De Trinitate, 3, 41, 1</ref>|[[Montan]]}}

Tertulijan je najstariji [[latinski jezik|latinski]] pisac koji koristi izraz [[Trojstvo]] (''Trinitas'')<ref>"Trinitas" is itself a Latinization of the Greek "he trias" (the Triad), a term that was used earlier than Tertullian by [[Theophilus of Antioch]] in ''Ad Autolycum'' 2.15 to refer to God, God's Logos (Jesus), and God's Sophia (Holy Spirit)</ref>, i daje najstarije postojeće formalno izlaganje trinitarne teologije.<ref>In ''Adversus Praxean''; see Barnes for a summary of the work.</ref> On je napisao svoju trinitarnu formulu nakon što je postao montanist, te je njegovа idejа u početku odbačenа kao jeres od strane crkve, ali je kasnije prihvaćenа kao ortodoksija.<ref name="gonzales">Justo L. Gonzáles, ''The Story of Christianity, Volume 1: The Early Church to the Dawn of the Reformation'' (New York: HarperCollins Publishers, 2010), 91-93.</ref>

=== Proroštvo ===
{{main|Prorok|Ekstaza}} 
Za montaniste je prorok glas Božji. Oni su verovali da [[prorok]], kad izriče svoja »''oracula''« kao poruke Božje, govori u [[ekstaza|ekstazi]], to jest izvan sebe, da Duh preuzima njegove duševne i tjelesne moći i služi se njima, a da prorok nije svjestan sebe ni onoga što govori: ne govori on, nego [[Sveti Duh|Duh Božji]] govori kroz njega. Ovo je vjerovanje za montaniste bilo jedno od ključnih. Tertulijan je napisao šest knjiga o ekstazi<ref>Jeronim, De vir. ili. 53 i 40</ref>, ali to djelo nije sačuvano. Iz spisa protiv [[Markion|Marciona]] se vidi kako je govor u ekstazi bitan:

{{izdvojeni citat|Neka iznese Marcion darove svoga Boga, neke proroke, no koji nisu govorili iz ljudskog shvaćanja, nego od Božjega Duha, koji su i unaprijed navijestili buduće, i iznijeli ono što je sakriveno u srcu. Neka pokaže neki psalam, neko viđenje, neku molitvu, ali duhovnu, u ekstazi, to jest u nesvjesti ... Neka mi dokaže da je kod njega i žena prorokovala, nekoja od onih njegovih svetijih žena: veličat ću. Ako sve to lakše ja iznesem, i to u skladu s pravilima i disciplinom Stvoritelja, onda će bez sumnje mome Bogu pripadati i Krist i Duh i Apostol«.<ref>Tertulijan, »Adversus Marcionem« 5, 8</ref>|[[Tertulijan]]}}

Prema Tertulijanovu shvaćanju, za pravo proroštvo je bitno da ga čovjek izriče u stanju besvijesti, nemajući u vlasti svojih osjetilnih moći. Isto shvaćanje iznosi i u spisu "O duši":

{{izdvojeni citat|Jer kad se čovjek nađe u Duhu, osobito kad ugleda slavu Božju ili kad kroz njega Bog govori, nužno je da ispadne iz osjetila, jer je osjenjen silom Božjom.<ref>Tertulijan, »De anima« 45</ref>}}

Ovo shvatanje je izazvalo posebno žive rasprave, pa je Miltijad napisao spis kojim dokazuje da prorok ne govori u ekstazi.<ref>Euzebije, Hist. eccl. 5, 17, 1</ref> Antimontanisti su dokazivali da pravi prorok uopće ne govori u besvijesti, nego u ''parakolouthesis'', stanju koje mu ne oduzima uporabu njegovih osjetila. Oni su poredili esktatičko stanje montanista sa analognim pojavama kod pagana.<ref>J. SCHUEMER, ''Die altchristiche Fastenpraxis'', Muenster i. W. [[1933]], str. 236—240</ref>

Vjerojatno je još tokom prve faze pokreta došlo do stava da je [[proroštvo]] bar na neki način iznad [[episkopos|biskupa]], jer takav stav [[Tertulijan]] izričito zastupa.

=== Mučeništvo ===
{{main|Hrišćanski mučenici}}
Montanisti su, u skladu sa svojom eshatologijom, inzistirali na aktivnoj spremnosti na [[mučenik|mučeništvo]]. Oni nisu odobravali da se kršćanin skloni za vrijeme [[progoni kršćana|progona]] i tako izbjegne mučeništvu. Prihvatanje mučeništva je povezano sa odbijanjem uklapanja u tadašnje [[društvo]] i [[država|državu]]. "Novo proroštvo" se svjesno isključivalo iz društva; bio je to svojevrstan bijeg od svijeta, uzdržavanje od svega što je u svijetu, želja za očuvati se čistim od svijeta, u očekivanju Božjeg kraljevstva.

Tertulijan je nakon što se priključio montanistima napisao je spis "''O bijegu u vrijeme progona''" u kojem je osudio izbjegavanje progona i prilike za mučeništvo. I u spisu "''O idololatriji''" iz 211/212. takođe zastupa takav stav:

{{izdvojeni citat|Mnogi kažu: Nitko ne mora samoga sebe promulgirati. A ja mislim: Ni zanijekati. Jer niječe svaki onaj koji u bilo kojoj prilici sebe pritajuje, dopuštajući da ga drže za paganina. I dakako, svako je nijekanje idololatrija, kao što je svaka idololatrija nijekanje, bilo to djelom ili rječju.<ref>Tertulijan, ''De idolatria'' 22</ref>|[[Tertulijan]]}}

[[Jean Daniélou|Daniélou]] smatra da je proturimsko zaoštravanje montanista i traženje mučeništva predstavljalo »opasnu prijetnju miru Crkve«.<ref>J. Daniélou, ''Nuova storia della Chiesa I'', 146</ref> Crkvene vlasti nisu odobravale postupke kršćana kojima su mogli izazvati državne vlasti,<ref>J. Daniélou, ''Nuova storia della Chiesa I'', 184</ref> već su imali »realističniji« pristup, išli su na sporazumijevanje s vlastima, posebno u vrijeme [[Severska dinastija|Severovaca]].<ref>J. Daniélou, ''Nuova storia della Chiesa I'', 185</ref> Daniélou smatra mogućim da razbuktavanje progona pod severovskom dinastijom treba velikim dijelom pripisati razbuktavanju apokaliptičkog gibanja među kršćanima, u čemu su se posebno isticali montanisti<ref>J. Daniélou, ''Nuova storia della Chiesa I'', 182—189</ref>, i ukazuje na činjenicu da nemamo podataka »da su u toj periodi bili općenito uznemirivani biskupi«.<ref>J. Daniélou, ''Nuova storia della Chiesa I'', 187</ref>

=== Eshatologija ===
{{main|Eshatologija}} 
[[Eshatologija|Eshatološko]] iščekivanje je isprva bilo temeljni element pokreta. Jedno od posljednjih Maksimilinih proroštava glasi da poslije nje više neće biti proroka: nastupit će kraj sveta.<ref>EPIPH., Panar., 48, 2</ref> Očekivanje »nebeskog Jeruzalema« je bilo u vezi s maloazijskim [[milenarizam|hilijastičkim]] očekivanjima i [[apokalipsa|apokaliptikom]] koja je u to vrijeme još bila živa u ranom kršćanstvu. Montanisti su posebno cenili [[Evanđelje po Ivanu|Ivanovo Evanđelje]] i [[Knjiga Otkrivenja|Ivanovu Apokalipsu]], odakle i dolazi pojam »[[novi Jeruzalem|novog Jeruzalema]]«. Pokret je već od samog početka morao sadržavati i poziv na hitno obraćenje, pa s tim u vezi i moralni rigorizam.<ref name="Šagi-Bunić"/>

Početni montanizam je, očito u vezi s neposrednim eshatološkim iščekivanjima, preporučivao i uzdržavanje od [[brak]]a.

=== Vreme duha ===
Teško je reći je li učenje o vremenu Duha, kao o trećem vremenu, bilo u montanizmu prisutno odmah od početka, ali se vremenom iskristaliziralo. Misao o vremenu Duha, kao o trećem vremenu, poslije vremena Oca i poslije vremena Sina, je od golemog značenja za kršćansko poimanje povijesti [[спасење|spasenja]]. Tertulijan je zacrtao temeljne obrise za to shvaćanje. On polazi od načela da se ništa ne zbiva »''sine aetate''«, i da sve treba vremena. To načelo pronalazi u prirodi, što mu služi kao usporedba za razvitak u području Božje pravednosti (''iustitia''):

{{izdvojeni citat|Tako je i pravednost najprije bila u prvim zametcima, kao priroda koja se boji Boga; odatle je preko Zakona i Proroka uznapredovala u djetinjstvo - odatle je preko Evanđelja stasala u mladenačko doba; sada je Paraklet uređuje u zrelu dob.«<ref>Tertulian, De virg. vel. 1</ref>|[[Tertulijan]]}}

Tako se u montanizmu učvrstila ideja o tri epohe čovječanstva: Oca (Stari Zavjet), Sina (vrijeme ustanovljenja Crkve) i Duha (Parakleta), koje je njihovo vreme.<ref>M. LODS, ''Précis d'histoire de la théologie chrétienne du IIe au début du Ive siècle'', Neuchatel [Suisse] [[1966]], str. 71—76</ref> Sličnu je ideju u Srednjem vijeku iznio [[abba (otac)|opat]] [[Joakim de Fiore]] (1145—1202), a na to se oslanjao i pokret spiritualaca u XII i XIII stoljeću.<ref>St. da CAMPAGNOLA, L'angelo del sesto sigillo e l'»Alter Christus«, Roma 1971; posebno str. 7—48</ref> Slične ideje u moderno doba otkrivaju se kod nekih velikih književnika ([[George Sand]], [[Fjodor Mihajlovič Dostojevski|Dostojevski]], posebno [[Mereškovski]]).

=== Crkveni purizam ===
Osobita je značajka montanizma eklezialni purizam, shvaćanje po kojem u Crkvi nema mjesta za grešnike. Ogleda se u naučavanju da se veliki [[grijeh|grijesi]] učinjeni poslije [[krštenje|krštenja]] ne mogu oprostiti u Crkvi, što znači zabacivanje mogućnosti pokore za velike grijehe. To shvaćanje počinje od prvih dana montanističkog pokreta, kako nam svjedoči jedan Montanov »oraculum«:

{{izdvojeni citat|Može Crkva otpustiti grijeh, ali neću to činiti, da ne bi i drugi griješili«.<ref>Tertulijan, ''De pudicitia''. 21, 7</ref>|[[Montan]]}}

Tertulijan se žestoko obara na edikt jednoga biskupa, najvjerojatnije [[Agripin od Kartagine|Agripina Kartaškog]], koji otpušta grijehe [[preljub]]a i [[blud]]a onima koji obave pokoru.<ref>Tertulijan, ''De pudicit''. 1, 6</ref> Rasprava se kreće prvenstveno oko preljuba, ali Tertulijan jasno govori i o drugim grijesima, naročito o grijehu otpada od Boga i o [[ubistvo|ubistvu]]. On razlikuje dvije vrste grijeha: oprostive koje naziva i lakšima, i neoprostive koje označuje i kao teže (čovjekoubojstvo, idolopoklonstvo, prijevara, nijekanje, bogohulstvo, preljub, blud i slično).<ref>Tertulijan, ''De pudicitia'' 2, 12; 18, 18; 19, 23—26</ref> Oprostivi gresi su protiv čovjeka, a neoprostivi protiv Boga<ref>Tertulijan, De pudic. 2, 10</ref>, budući da su oskvrnuća [[Tijelo je hram|hrama Božjega]]. Svi se grijesi, pa i neoprostivi, opraštaju krštenjem. Ali krštenim hrišćanima nema oproštenja za neoprostive grijehe, i ne mogu biti primljeni nazad u crkveno zajedništvo. No, svi moraju činiti pokoru, samo što grešnici s neoprostivim grijesima ne mogu dobiti oproštenje od Crkve, nego svoje oproštenje moraju očekivati samo od Boga.<ref>Tertulijan, De pudic. 3</ref>

Tako se montanistička zajednica ukazuje kao »Crkva čistih«: u zajedništvu mogu imati udjela samo oni koji su sačuvali čistotu, ne okaljavši se nikada, otkad su kršteni, teškim grijehom. Boreći se protiv davanja crkvenog zajedništva grešnicima koji su se podvrgli određenoj pokori, Tertulijan ocrtava temeljne obrise montanističkog pojma Crkve, tj. montanističku [[eklesiologija|ekleziologiju]]. Biskupi mogu opraštati samo oprostive grijehe. Opraštanje grijeha protiv Boga pripada samo Bogu, ona ne pripada biskupima, njima pripada samo upravljanje crkvenom zajednicom. Biskupi su u ruke dobili samo disciplinu, a nisu dobili [[moć]] ili [[vlast]] (''potestas''). Prava moć je ustvari duh, jer Duh je Bog. (De pudic. 21, 1). Onaj kroz kojega progovara sam Bog, to je prorok. Prorok može oprostiti grijehe, ali je onda sam Bog koji oprašta, budući da prorok govori u ekstazi. Stoga, opraštanje velikih grijeha u Crkvi ne može biti redovita i institucionalizirana pojava, budući da je proroštvo individualni dar.

== Spisi ==
{{izdvojeni citat|Najurena sam kao vuk od ovaca; Ja nisam vuk. Ja sam reč, i duh, i snaga.<ref>[http://www.newadvent.org/fathers/0710.htm The Extant Writings of Asterius Urbanus]</ref>|Maksimila}}

Pretpostavlja se da Priscila, Maksimilija i Montan nisu ništa pisali, već samo propovedali. Ipak su vrlo rano njihova proroštva sabrana u zbirke. [[Hipolit Rimski|Hipolit]] govori o njihovim »bezbrojnim knjigama«<ref>Philos., 8, 19</ref>, što se verovatno odnosi na zbirke proroštva (''oracula''). Rimski prezbiter Gaj ih napada zbog drskosti što su stvarali »nova [[Biblija|Pisma]]«: očito je riječ o zbirkama proroštva koja su učenici stavljali uz [[kanon]]ske spise. Od »Oracula« je sačuvano samo nešto kod starih pisaca.

Poznat je jedan od montanističkih pisaca, Asterius Urbanus, koji je sakupljao uglavnom proroštava Maksimilina.<ref>[http://www.newadvent.org/cathen/02018a.htm Catholic Encyclopedia > Asterius]</ref> Takođe je poznat odgovor koji je napisan na Miltijadov spis protiv montanista. Spis je obrađivao problem naravi proroštva kao čovjekova čina, tj. da prorok govori u »[[ekstaza|ekstazi]]« (izvan sebe, nesvjestan što govori). Themison, vođa frigijskih montanista u vrijeme Maksimile, napisao je po uzoru na apostole »katoličku« [[poslanica|poslanicu]], tj. pismo upravljeno svim kršćanima. Početkom III stoljeća djelovao je u Rimu montanistički pisac Proklo, s kojim se ponosi Tertulijan, a spominje ga i protivnik Gaj.

Poznato je također da su postojali i montanistički »[[Psalmi]]«, koji su se pjevali u njihovim zajednicama.

Najveći je montanistički pisac [[Tertulijan]]. Velik je dio njegovih spisa sačuvan.

== Izvori ==
{{reflist|2}}

== Eksterni linkovi ==
* [http://abacus.bates.edu/Faculty/Philosophy%20and%20Religion/rel_241/texts/montanism.html Montanist fragments]
* [http://www.newworldencyclopedia.org/entry/Montanism Montanism] (New World Encyclopedia)
* [http://www.newadvent.org/cathen/10521a.htm Montanists] (Catholic Encyclopedia)
* [http://www.earlychurch.org.uk/montanism.php Montanus & Montanism] (earlychurch.org)
* [http://www.theandros.com/montanists.html Nicholas Conner, The Montanists: Heretics or Primitive Christians?]

[[Kategorija:2. vijek]]
[[Kategorija:Rano hrišćanstvo]]
[[Kategorija:Religijske tradicije i pokreti]]
[[Kategorija:Hereza]]