Jakobitski ustanak 1745.

Jakobitski ustanak Pobuna četrdesetpete
Segment Jakobitskih ustanaka rata za austrijsko nasljedstvo
Datum 16. august 1745 – 16. april 1746 Lokacija Velika Britanija Ishod britanska pobjeda
Sukobljene strane
jakobiti Kraljevina Francuska	Velika Britanija
Komandanti i vođe
Charles Stuart Lord George Murray	George II Henry Pelham vojvoda od Cumberlanda Sir John Cope

Jakobitski ustanak 1745. godine (engl. Jacobite rising of 1745) bio je oružani sukob koji se od 1745. do 1746. na području Škotske i sjeverne Engleske vodio između britanske vlade, odnosno pretežno protestantskih pristaša vladajuće dinastije Hannover na jednoj, te pretežno škotskih i katoličkih pristaša zbačene dinastije Stuart (jakobita). Predstavljao posljednji, ali i najveći od jakobitskih ustanaka koji su izbijali u Škotskoj od Slavne revolucije 1688. godine, a izbijanju je značajno pridonio rat za austrijsko nasljedstvo, zbog koga su britanske vojne snage uglavnom bile zauzete borbama u kontinentalnoj Evropi. U ljeto 1745. je to iskoristio princ Charles Edward Stuart, mladi sin samozvanog kralja Jamesa III koji je u to vrijeme živio u egzilu na francuskom dvoru. Iako se iskrcao tek sa nekolicinom pristaša, svojom karizmom je oko sebe okupio niz pristaša, pretežno među pripadnicima tradicionalnih klanova u Highlandsu na sjeveru Škotske, te je sa tako stvorenom vojskom, usprkos brojčane i tehničke inferiornosti, 21. septembra 1745. nanio iznenađujući poraz vladinim snagama u bitci kod Prestonpansa. Ta je pobjeda Charlesu omogućila ne samo kontrolu nad gotovo cijelom Škotskom, nego i invaziju Engleske prilikom koje je tokom sljedećih nekoliko mjeseci uspio zauzeti njene sjeverne dijelove. Iako su ti događaji izazvali paniku u Londonu, Charles se na kraju pokazao nesposobnim iskoristiti te uspjehe; njegova vojska se suočila sa logističkim problemima, ali i primjetnim nedostatkom potpore među stanovništvom, ne samo među Englezima nego i Škotima u južnom Lowlandsu. Zbog toga je naredio povlačenje, a što je omogućilo britanskim vladinim snagama na čelu sa vojvodom od Cumberlanda da na proljeće pokrene ofenzivu. Vladine snage, poučene prethodnim iskustvima, su bile daleko bolje pripremljene za kampanju te su svoju tehničku nadmoć uspjele iskoristiti u odlučujućoj bitci kod Cullodena 16. aprila 1746. u kojoj je ustanička vojska potpuno uništena. Iako se princ Chales nastavio kriti nekoliko mjeseci, prije nego što je uspio pobjeći natrag u Francusku, Cumberland je brzo pacificirao Škotsku, provodeći brutalne mjere represije koje su uključivale razbijanje klanova i zabranu nošenja kilta. Nakon toga jakobiti više nisu pokušavali svrgnuti dinastiju Hannover, te je jakobitski ustanak postao posljednji građanski rat, odnosno važnji oružani sukob u historiji Britanije. Tokom sljedećih decenija je, pak, ostavio snažan pečat na kulturu u Škotskoj, ali i u Engleskoj.

Literatura

• Robert Chambers, History of the Rebellion of 1745–6 (W. & R. Chambers, 1869).
• Eveline Cruickshanks, Political Untouchables. The Tories and the '45 (Duckworth, 1979).
• Christopher Duffy, The '45 (Cassell, 2003).
• Michael Hook and Walter Ross, The 'Forty-Five. The Last Jacobite Rebellion (Edinburgh: HMSO, The National Library of Scotland, 1995).
• Stephen McGarry, Irish Brigades Abroad, (Dublin, 2013)
• Thomas McInally, "Missionaries or Soldiers for the Jacobite Cause?". In Douglas J. Hamilton, ed., Jacobitism, Enlightenment and Empire, 1680–1820 (Routledge, 2015).
• Frank McLynn, The Jacobite Army in England. 1745. The Final Campaign (John Donald, 1998).
• Murray G. H. Pittock, ‘Charles Edward (1720–1788)’, Oxford Dictionary of National Biography, Oxford University Press, September 2004; online edn, May 2006, accessed 25 October 2009.
• W. A. Speck, The Butcher. The Duke of Cumberland and the Suppression of the 45 (Welsh Academic Press, 1995).
• Rex Whitworth, William Augustus, Duke of Cumberland. A Life (Leo Cooper, 1992).