Geštalt psihologija
Geštalt psihologija ili geštaltizam je škola psihologije koja se pojavila u Austriji i Nemačkoj početkom 20. veka na bazi radova Maksa Vertejmera, Volfganga Kelera i Kurta Kofke.[1]
Geštalt je pojam koji označava celinu, lik, formu, nasuprot elementu.[2][3] Na način na koji se koristi u geštalt psihologiji, nemačka reč gestalt sa značenjem „forma” se tumači kao „obrazac” ili „konfiguracija”.[1] Geštalt psiholozi su naglasili da ljudi opažaju čitave obrasce ili konfiguracije, a ne samo pojedine komponente.[1] Gledište ove psihološke škole, formulisano kao reakcija na atomističku orijentaciju pređašnjih teorija, se ponekad sažima pomoću slogana, „celina je više od zbira njenih delova”.[4]
Geštalt je celovita struktura, konfiguracija (fizička, socijalna, biološka ili psihološka) koja ima svojstva nesvodljiva na skup delova od kojih je sačinjena.[5]
Poreklo[uredi | uredi kod]
Maks Vertejmer (1880–1943), Kurt Kofka (1886–1941), i Volfgang Keler (1887–1967) osnovali su geštaltsku psihologiju u ranom 20. veku.[6] Dominantno gledište u tadašnjoj psihologiji bio je strukturalizam, ilustrovan delima Hermana fon Helmholca (1821–1894), Vilhelma Vunta (1832–1920) i Edvarda B. Titčenera (1867–1927).[7][8] Strukturalizam je čvrsto ukorenjen u britanskom empirizmu[7][8] i bio je zasnovan na tri usko povezane teorije: (1) „atomizam”, takođe poznat kao „elementalizam”,[8] gledište da je svo znanje, čak i složene apstraktne ideje, izgrađeno iz jednostavnih, elementarnih sastavnih delova, (2) „senzacionalizma”, stava da su najjednostavniji sastojci - atomi misli - elementarni osećajni utisci, i (3) „asocijalizam”, stava da kompleksnije ideje proizlaze iz asocijacije jednostavnijih ideja.[8][9] Ove tri teorije zajedno stvaraju gledište da um konstruiše sve percepcije, čak i apstraktne misli, strogo iz senzacija nižeg nivoa, koje su povezane isključivo time što blisko asocirane u prostoru i vremenu.[7] Geštaltisti su se usprotivili ovom raširenom „atomističkom” gledištu da bi cilj psihologije trebalo da bude da razloži svest u pretpostavljene osnovne elemente.[10] Suprotno tome, geštaltni psiholozi su verovali da razlaganje psiholoških pojava na manje delove neće dovesti do razumevanja psihologije.[4] Umesto toga, geštaltni psiholozi su smatrali da je najplodonosniji način da se psihološke pojave posmatraju kao organizovane, strukturirane celine.[4] Oni su tvrdili da psihološka „celina” ima prioritet i da su „delovi” definisani strukturom celine, a ne obrnuto. Moglo bi se reći da je njihov pristup bio zasnovan na makroskopskom pogledu na psihologiju, a ne na mikroskopskom pristupu.[11] Geštaltne teorije percepcije zasnivaju se na ljudskoj prirodi koja je sklona razumevanju predmeta kao celovite strukture, a ne na zbiru njegovih delova.[12]
Vertejmer je bio učenik austrijskog filozofa, Hristijana fon Erenfelsa (1859-1932), člana Brentanske škole. Fon Erenfels je uveo koncept geštalta u filozofiju i psihologiju 1890. godine, pre pojave geštaltske psihologije kao takve.[13][7] Fon Erenfels je primetio da opažajno iskustvo, poput opažanja melodije ili forme, predstavlja više od zbira njegovih senzornih komponenti.[7] On je tvrdio da pored senzornih elemenata percepcije postoji i nešto ekstra. Iako na neki način proizilazi iz organizacije komponentnih senzornih elemenata, taj dalji kvalitet je element sam po sebi. On ga je nazvao Gestalt-qualität ili „kvalitet oblika”. Na primer, kada se čuje melodija, čuju se note plus nešto pored njih što ih spaja u melodiju - Gestalt-qualität. Prema Erenfelsu, taj kvalitat oblika omogućava da melodija bude premeštena na novi ključ, koristeći potpuno drugačije note, još uvek zadržavajući svoj identitet. Ideja o geštaltnom kvalitatu ima svoje korene u teorijama Dejvida Hjuma, Johana Volfganga fon Getea, Imanuela Kanta, Dejvida Hartlija i Ernsta Maha. Fon Erenfels i Edmund Huserl su bili inspirisani Mahovim radom Beiträge zur Analyse der Empfindungen („Prilozi analizi senzacija”, 1886.) u formulisanju svojih vrlo sličnih koncepata geštalta i figuralnog momenta, respektivno.[13]
Kroz niz eksperimenata, Vertejmer je otkrio da osoba koja posmatra par naizmeničnih traka svetlosti, pod odgovarajućim uslovima, može doživeti iluziju kretanja između jedne lokacije i druge. On je napomenuo je da je ova percepcija kretanja bez bilo kojeg pokretnog predmeta. Drugim rečima, to je bilo čisto fenomensko kretanje. On je to nazvao fi (fenomenskim) pokretom.[13][14] Vertejmerova objava ovih rezultata 1912. godine[15] označava početak geštaltske psihologije.[14] Za razliku od fon Erenfelsa i drugih koji su ranije upotrebljavali termin „geštalt” na različite načine, Vertejmerov jedinstveni doprinos bilo je insistiranje na tome da je „geštalt” perceptivno primaran. Geštalt definiše delove iz kojih je sastavljen, a ne da je sekundarni kvalitet koji proizlazi iz tih delova.[14] Vertejmer je zauzeo tu radikalniju poziciju da „ono što mi je dalo melodiju ne nastaje ... kao sekundarni proces iz sume komada kao takvih. Umesto toga, ono što se događa u svakom pojedinom delu zavisi od toga šta je celina”, (1925/1938). Drugim rečima, osoba prvo čuje melodiju, a tek je onda može perceptivno podeliti u note. Slično tome, u viziji se prvo vidi oblik kruga - on se dat „neposredno” (tj. njegovo opažanje nije posredovano procesom sumiranja delova). Tek nakon ovog primarnog shvatanja moglo bi se primetiti da je sačinjen od linija ili tačaka ili zvezda.
Nasleđe[uredi | uredi kod]
Geštaltna psihologija borila da precizno definiše pojmove kao što je Prägnanz, da uspostavi specifična bihevioralna predviđanja i da artikulira proverljive modele osnovnih neuronskih mehanizama.[7] Ona je kritikovana da je samo opisna nauka.[16] Ovi nedostaci su do sredine 20. veka doveli do porasta nezadovoljstva geštaltizmom i kasnijeg pada njegovog uticaja u psihologiji.[7] Uprkos ovom padu, Geštaltna psihologija je bila osnova mnogih daljih istraživanja percepcije obrazaca i predmeta[17] i istraživanja ponašanja, razmišljanja, rešavanja problema i psihopatologije.
Literatura[uredi | uredi kod]
- Heider, Grace (1977). More about Hull and Koffka. American Psychologist 32(5): 383.
- Henle, M (1978). „One man against the Nazis: Wolfgang Köhler”. American Psychologist 33 (10): 939–944. DOI:10.1037/0003-066x.33.10.939.
- Henle, M (1984). „Robert M. Ogden and gestalt psychology in America”. Journal of the History of the Behavioral Sciences 20 (1): 9–19. DOI:10.1002/1520-6696(198401)20:1<9::aid-jhbs2300200103>3.0.co;2-u. PMID 11608590.
- Ash, M. G. (1995). Gestalt psychology in German culture, 1890–1967: Holism and the quest for objectivity. Cambridge, England: Cambridge University Press.
- Gobet, Fernand (2017), „Entrenchment, Gestalt formation, and chunking”, Schmid, H. J., Entrenchment and the psychology of language learning: How we reorganize and adapt linguistic knowledge, American Psychological Association, pp. 245–267, DOI:10.1037/15969-012, ISBN 978-3110341300, pristupljeno 14. 10. 2019
- Wertheimer, Max (1938). „Gestalt theory”. u: Ellis, Willis D.. A Source Book of Gestalt Psychology. London: Routledge & Kegan Paul. str. 2. Pristupljeno 16. 10. 2019.
- Köhler, Wolfgang (1971). „Human perception”. u: Henle, Mary. The Selected Papers of Wolfgang Köhler. Liveright. str. 145. ISBN 978-0-87140-253-0.
- Koffka, K. (1935). Principles of Gestalt Psychology. New York: Harcourt, Brace. str. 176. Pristupljeno 13. 10. 2019.
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 „Gestalt psychology” (en). Britannica Concise Encyclopedia. Encyclopaedia Britannica, Inc.. 1. 5. 2008. str. 756. ISBN 9781593394929.
- ↑ Ovaj članak, ili jedan njegov segment, izvorno je preuzet iz knjige Ivan Vidanović "Rečnik socijalnog rada" uz odobrenje autora.
- ↑ "gestalt". Random House Webster's Unabridged Dictionary.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Sternberg, Robert J.; Sternberg, Karin (2012). Cognitive Psychology (6th izd.). Belmont, Calif: Cengage Learning. str. 13. ISBN 978-1-133-31391-5.
- ↑ Ovaj članak, ili jedan njegov segment, izvorno je preuzet iz knjige Ivan Vidanović "Rečnik socijalnog rada" uz odobrenje autora.
- ↑ Sternberg, Robert J.; Sternberg, Karin (2012). Cognitive Psychology (6th izd.). Belmont, Calif: Cengage Learning. str. 113–116. ISBN 978-1-133-31391-5.
- ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 7,5 7,6 Wagemans, Johan; Feldman, Jacob; Gepshtein, Sergei; Kimchi, Ruth; Pomerantz, James R.; van der Helm, Peter A.; van Leeuwen, Cees (2012). „A century of Gestalt psychology in visual perception: II. Conceptual and theoretical foundations”. Psychological Bulletin 138 (6): 1218–1252. DOI:10.1037/a0029334. ISSN 1939-1455. PMC 3728284. PMID 22845750.
- ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 Kolers, Paul A. (1972). Aspects of Motion Perception: International Series of Monographs in Experimental Psychology. New York: Pergamon. str. 3. ISBN 978-1-4831-7113-5.
- ↑ Hamlyn, D. W. (1957). The Psychology of Perception: A Philosophical Examination of Gestalt Theory and Derivative Theories of Perception (eBook izd.). London: Routledge. str. 88–89. ISBN 978-1-315-47329-1. Pristupljeno 19. 10. 2019.
- ↑ „Gestalt” (en). The Columbia Encyclopedia. Columbia University Press. 2018. ISBN 9781786848468.
- ↑ Verstegen, Ian (2010). „The Corsini Encyclopedia of Psychology”. The Corsini Encyclopedia of Psychology. DOI:10.1002/9780470479216.corpsy0386. ISBN 9780470479216.
- ↑ Pohl, Rüdiger F. (22. 7. 2016) (en). Cognitive Illusions: Intriguing Phenomena in Judgement, Thinking and Memory. Psychology Press. ISBN 9781317448280.
- ↑ 13,0 13,1 13,2 Smith, Barry (1988). „Gestalt Theory: An Essay in Philosophy”. u: Smith, Barry. Foundations of Gestalt Theory. Vienna: Philosophia Verlag. str. 11–81. Arhivirano iz originala na datum 2012-02-22. Pristupljeno 12. 10. 2019.
- ↑ 14,0 14,1 14,2 Wagemans, Johan; Elder, James H.; Kubovy, Michael; Palmer, Stephen E.; Peterson, Mary A.; Singh, Manish; von der Heydt, Rüdiger (2012). „A century of Gestalt psychology in visual perception: I. Perceptual grouping and figure-ground organization”. Psychological Bulletin 138 (6): 1172–1217. DOI:10.1037/a0029333. ISSN 1939-1455. PMC 3482144. PMID 22845751.
- ↑ Wertheimer, Max (1912). „Experimentelle Studien über das Sehen von Bewegung” (German). Zeitschrift für Psychologie 61: 161–265. Arhivirano iz originala na datum 2018-11-23. Pristupljeno 14. 10. 2019. Available in translation as Wertheimer, Max (2012). „Experimental Studies on Seeing Motion”. u: Spillman, Lothar. On Perceived Motion and Figural Organization. Michael Wertheimer, K. W. Watkins (trans.). Cambridge, MA: MIT.
- ↑ Bruce, V.; Green, P.; Georgeson, M. (1996). Visual perception: Physiology, psychology and ecology (3rd izd.). LEA. str. 110.
- ↑ Carlson, Neil R.; Heth, C. Donald (2010). Psychology: The Science of Behaviour. Ontario: Pearson Education Canada. str. 20–22.