Crkva snežne Gospe na Tekijama
Crkva Snežne Gospe na Tekijama je crkva u Sremu, Vojvodini,Srbiji. Arapska reč "tekija" označava mirno počivalište, obično pored puteva, i uvek pored dobre vode, ako u blizini nije vilo većih hanova. Crkva je tipična rimokatolička crkva. Crkva Snežne Gospe na Tekijama nalazi se na samom izlasku iz Petrovaradina prema Sremskim Karlovcima na magistralnom putu Novi Sad - Beograd.
Na mjestu na kojem se sada nalazi svetište Majke Božje Tekijske stajala je od XIII do XVI veka crkvica posvećena Blaženoj Devici Mariji. Podigli su je cisterciti, redovnici nazvani po opatiji Citeaux (Cistercium), u Francuskoj. Ovamo su došli na poziv ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV, 24. juna 1237. Istorija u vreme postojanja te crkvice nije nam poznata, jer o njoj nemamo dostupnih i verodostojnih podataka.
Kad su Turci osvojili Petrovaradinsku tvrđavu, 28. srpnja 1526. godine, postao je grad Petrovaradin sedištem turskih velikaša. Spomenuta je crkvica bila porušena, a dva derviša podigoše na tom mestu daščaru. Arapska reč „tekija” znači počivalište, odmorište, a u širem smislu muslimanski samostan. Odatle ime Tekije. Muslimani su takve samostančiće podizali uz izvore vode, ondje su u to vreme postojala dva izvora. Jedan je od njih presušio, drugi postoji još i danas, sto pedeset metara niže crkve, u dolini. Turci iz Petrovaradina rado su tamo odlazili na izlet i odmor, „teferić”. Ljupki obronci Fruške Gore, bujno zelenilo, široki Dunav i beskrajna bačka ravnica pružaju neobično lep ugođaj. Uz daščaru su Turci sagradili i malu džamiju s minaretom. Kad su Turci napustili Petrovaradinsku tvrđavu u listopadu 1687, nakon poraza kod Haršanja, džamija je ostala pusta.
Godine 1693. došli su u Petrovaradin isusovci. Kako se ukazala potreba za crkvom, budući da nisu imali crkve u gradu, zamolili su kardinala Kolonića da im se dade u vlasništvo džamija na Tekijama, koju su pretvorili u kapelu Bezgrešnog Začeća Marijina.
Posle Tekijske bitke 5. VIII. 1716., princ Eugen Savojski koji je bio veliki štovatelj Majke Božje je u znak zahvalnosti za pobedu darovao kapelici kopiju slike Majke Božje Snežne, koje se original nalazi u bazilici Santa Maria Maggiore u Rimu.
Prvo proširenje kapele izvršeno je o trošku obitelji podmaršala Wenzela Siegfrida grofa Breunera. Stara kapelica je pretvorena u sakristiju, a prednji trup povećan je za dva hvata (3,8 m). U prvoj fazi izgradnje kapela je imala obeležje nadgrobnog spomenika. Ovakvu ju je našao 1735. godine biskup Szöreny. Kapela je imala jedno zvono s likom sveca s kaležom u desnoj ruci (sveti Ignacije!). i natpisom: Johan Dival Goss Mich In Wien 1719. Dugom upotrebom od preko dva stoljeća zvono se raspuklo i 1926. godine u Ljubljani je pretopljeno.
Svake godine na dan Snežne Gospe iz župne crkve sv. Jurja u tvrđavi, vodili su isusovci jutrom procesiju do kapele. Posebni kip nosile su devojke u belini uz pratnju vojne glazbe. Franjevci su predvodili s križem procesiju. Zavetna kapela postala je poznata po čitavom Sremu i preko Dunava, te je bila mestom velikih hodočašća, osobito od vremena kada je novoizabrani papa Klement XII, 10. VIII. 1730. godine, podelio potpun oprost na dan Snežne Gospe svim hodočasnicima, uz obične uslove.
Sremski biskup Nikola Đivović, 18. prosinca 1760., izvešćuje Svetu stolicu – „... A dalje smatram da ne treba nipošto zaobići kako izvan podgrađa Petrovaradina postoji crkva Blažene Marije Djeve od snijega, o kojoj se brinu isusovci, kao što i u samom gradu parohijom upravljaju. A kako je prije toga bila samo mala kapela, sada od prije nekoliko godina, sredstvima pobožnih legata tamo sakupljenim, uveličana je i čvrstim zidovima izgrađena, tako da je dobila oblik crkve iako male.”
Za prvu stogodišnjicu Zavetne kapele može se reći da je mala crkva, skromno uređena iznutra i bez ulepšavanja vanjskog izgleda. Ima drveni zvonik crveno obojen. Desno od ulaza u crkvu nalazi se crkveni stan. Svetište je omeđeno s desna bregom zasađenim vinogradima, a levo je duboka provalija koja ponire u široku močvaru do Dunava. Budući da crkva nema vlastitog svećenika poverenu službu Božju obavljao je svećenik iz Tvrđave, a kasnije je đakovački biskup Mandić, obavljanje službe Božje predao župniku crkve sv. Roka.
Župnik crkve sv. Jurja Ilija Okrugić, obnovio je iz temelja Gospinu crkvu. Podignuta su dva nova neogotska zvonika; stara turska džamija, koja je služila kao sakristija, porušena je i na mestu nje podignuta je kupola s tornjićem. Nad njom se još i danas nalazi polumesec, a nad polumesecom križ. Pod kupolom je novi veliki oltar. O popravku i uređenju crkve Tekijske Gospe, zabeleženo je u delu „Biskup Josip Juraj Strossmayer” sledeće; „...kada je 1878. g. nadpastir naš u pastirskom poslu boravio u Srijemu obišao je Gospu Tekijsku, tu milu uspomenu svojih ljeta mladih i našao ju trošnu. Župnik-pjesnik Ilija Okrugić, da predusretne biskupa reći će biskupu otvoreno: „Preuzvišeni! Ja živo mi- slim na restauraciju kapele; novaca sam hvala Bogu dosta sabrao, samo eto molim Vas, da mi kažete, kako da je prema njenoj historičnoj prošlosti, a prema mjestu s koga se eto Bačka i Banat gleda, restauriram.” Biskup mu je razvio svoj plan, a glede daljnjega uputio ga na arhitekta Hermana Bolléa, koga će mu, uostalom, kada iz Beča u Đakovo bude došao, poslati. Bollé je napravio dva slična nacrta, a biskup i Okrugić su izabrali nacrt čije je izvođenje stajalo 17.000 forinti. Proslava nove crkve s milovidnim zvonicima 1881., počela je dolaskom mnogobrojnog naroda već uoči Snežne Gospe. Na sam dan ujutro u šest sati krenula je iz gradske crkve, u kojoj se privremeno nalazila Gospina slika, ogromna procesija predvođena prepoštom opatije Svetog Duha monoštorskog i župnikom tovarničkim Antunom Matićem, uz pucanje mužara i svirku vojničke glazbe. U pola devet je bio blagoslov crkve i Te Deum” Stil crkve je mešoviti, prednji dio je neogotski, a zadnji je bizantski. Na prednjoj strani su dva zvonika, visine 27, 6 metara od vrha do praga glavnog ulaza. Zvonik četvrtastog oblika ima na svakoj strani po dva prozora s polukružnim gornjim završetkom. Iznad zvonika su, na njegovim uglovima četiri zidane omanje kupe s kuglama na vrhu. Iz sredine se uzdiže velika kupa zidana od opeka sa završetkom na vrhu kuglom i pozlaćenim križem nasađenim na kuglu. Na začelju iznad oltara, na kružnom zidu od opeke postavljena je kupola s promerom od tri metra. Na vrhu kupole je usidren polumesec kojeg nadvisuje križ. Oba simbola su pozlaćena. Kupola podseća na bizantske crkve čiji su oblik preuzele džamije. Crkva je jednobrodna, 35,8 m dužine i 13,2 m širine, s korom iznad ulaza i sakristijom dograđenom na zadnjoj strani. Glavni oltar s kipom Bezgriješnog Začeća Blažene Djevice Marije je neogotskog stila izgrađen je u radionici čuvena kipara Ferdinanda Stuflessera iz St. Ulrich-Grödena, Tirol, Austrija. Čudotvorna slika postavlja se na oltar Marije Snežne. Kip Marije iznad glavnog oltara je Stuflesserovo djelo i u celini je izrađen s glavnim oltarom. Prostrani oltar sv. Ane i sv. Josipa su također tirolski radovi, od Ferdinanda Stuflessera iz St. Ulrich-Grödena.
Radovi unutar crkve izvedeni su ličenjem vodenim bojama s nekoliko redova natpisa. Svod kupole je ukrašen zvezdom. Unutrašnji krug oko zvezde nosio je natpis: Mater Gratiae Et Misericordiae = Majka milosti i milosrđa, a spoljašni: Ave Stella Matutina - Ave Rosa Sine Spina - Spes - Solamen - Medicina = Zdravo zvezdo jutarnja - Zdravo ružo bez trnja - nado, uteho, leku. Rimski brojevni znakovi drugog natpisa označavaju godinu pobede nad Turcima 1716.: Honor seMper VIrgInI ob TVrCas hIC DIra strage protrItos = Slava uvek Devici zbog strašnog sloma pobeđenih Turaka. Treći natpis na srednjem luku dovodi u vezu pobednika s ponavljanjem godine pobede, u rimskim brojevnim znacima: AVspICe nIVea VIrgIne MarIa JesVqVe, EVgenIVs PrInCeps hoC In LoCo tVrCas VICIt prostraVItqVe = S pomoću Device Marije Snežne i Isusa, princ Eugen je na ovom mestu Turke savladao i oterao (zbir daje 1716.). Drugi red natpisa u rimskim brojevima daje godinu izgradnje (1881.) godine. Četvrti natpis na glavnom luku sadrži pozdrav hodočasnika: SaLVe SanCta MarIa DeI genItrIX Virgo ora pro nobIs peCCatorIbVs = 1881. Zdravo sveta Marijo Bogorodice Device - moli za nas grešnike. Natpis na mramornoj ploči ispod levog prozora kod kora sadrži posvetu dobrotvora svetištu: GratI VIrgInIs CVLtores hoC saCeLLVM noVa bItVrI - CVpVIa - ara saCrIstIaqVe restaVrarVnt - sVIs VotIs LIbenter soLVtIs = Zahvalni štovatelji Djevice imaju ovu crkvu s dva nova zvonika i kupolom, oltarom i sakristijom, ponovo podignutu kroz radosno iskupljenje njihovog zaveta (1881.)
Prigodom prenosa čudotvorne slike u obnovljeni Gospinu crkvu 4. kolovoza 1881., Ilija Okrugić je napisao i uglazbio pesmu koju hodočasnici do danas pevaju. Glasnik bosansko sremske biskupije iz 1893. godine spominje kao davni običaj da se, svake godine drugi dan Uskrsa iz župne crkve sv. Jurja, gde je zimi bila, nosi čudotvorna slika Snežne Gospe na Tekije, po podne u svečanoj procesiji, a na svetkovinu svete Krunice (u oktobru) opet svečano prenosi u spomenutu župnu crkvu. Za tu zgodu, za drugi dan Uskrsa ispevana je pesma.
Veseli se Gospo i Majko Tekijska!
Raduj se toj slavi, Slavo Varadinska!
Aleluja, zdravo!
Naša diko, slavo!
Veseli se danu ovom Majko mila,
K’o što si se u dan onaj veselila,
Kad uskrsla Sinka,
vidi svog Jedinka!
Veseli se našoj uskrsnoj radosti,
Gledeć skup taj silni bogoljubnih gosti,
Što dođoše amo,
tebe štovat samo!
Kipovi sv. Petra i Pavla i sv. Ćirila i Metodija, izrađeni za 276 forinti od Stuflessera, blagoslovljeni su 4. kolovoza, uz sudelovanje velikog mnoštva hodočasnika iz Sente, Ade, Velikog Bečkereka, Elemira, Petrova Sela, Bečeja, Sentomaša, Feldvara pa Futoga, Palanke i ostalih mesta. Iz Temerina je došlo preko 600 hodočasnika. Bilo je blizu 15000 vernika, a oko 2000 je pristupilo pričesti. Pristigli su pojedinci iz Vinkovaca, Privlake i Otoka.
Od Fabinga u Osijeku kupljene su 1893. nove orgulje za 1100 forinti. Na drugi dan Uskrsa zasvirale su prvi put posle Okrugićeve propovedi i blagoslova, „Kraljice neba raduj se!”
Unutrašnji radovi su izvedeni 1927. godine, popravljene orgulje, nabavljene nove klupe i postavljen krov s nadstrešnicom na levoj bočnoj strani od ulaza crkve. Iznos za te radove je bio 75.000 dinara.
U subotu 5. avgusta 1933., na Snežnu Gospu, na Tekijama je prisustvovao biskup dr. Antun Akšamović svečanoj proslavi 1900. godišnjice Otkupljenja ljudskog roda. Pratio ga je začasni kanonik konzultor, a kasnije upravitelj župe Uzvišenja sv. Križa u Petrovaradinu g. Vražić i Ivan Lakajnar, župnik u Rumi. Biskup je odslužio svečani pontifikal i izrekao sakupljenom narodu propoved o dubokom značenju ovog jubileja. Slavlju je nazočilo nekoliko hiljada hodočasnika iz Srema, Bačke i Banata s oko 40 svećenika.
Franjevci konventualci preuzeli su župu sv. Jurja u Petrovaradinu 1941. godine. Godine 1955. imenovao je đakovački biskup za upravitelja Tekijskog svetišta o. Ambroza Vlahova, eksprovincijala franjevaca konventualaca, dekretom br. 950/1955.g. Tekijska crkva i dalje je ostala teritorijalno i juridički u sklopu župe sv. Roka, Petrovaradin III. Tek 9. maja 1960. godine svetište je službeno predato na upravu konventualcima „ad normam juris et ad nutum Sanctae Sedis”
Dekretom biskupskog Ordinarijata u Đakovu od 19. januara 1973. broj 370 i 371, Stjepan Miler župnik župe Uzvišenja sv. Križa i dekan petrovaradinskog dekanata imenuje se za upravitelja župe sv. Jurja u Petrovaradinu i rektorom svetišta Majke Božje Snežne. Za njegove suradnike i pomoćnike u upravljanju svetištem imenovani su Stjepan Sokolović župnik župe sv. Roka i Mirko Štrok, župnik u Srijemskoj Kamenici. I od tog datuma Gospino svetište ponovno potpada pod jurisdikciju dijecezanskih svećenika.
Prigodom proslave 1000. godišnjice prvog Marijinog svetišta u Hrvata, „Gospe od Otoka” kod Solina podignutom od dobre Kraljice Jelene 976-1976. goidine, crkva svetišta, Gospe Tekijske je potpuno obnovljena izvana i preuređena iznutra prema novim liturgijskim propisima. Suglasno odluci Drugog vatikanskog koncila, da je svećenik kod služenja mise okrenut licem prema vernicima, žrtveni misni stol je tako postavljen. Nalazi se u sredini između četiri elegantna, bijela mramorna stupa, koji su gore horizontalno, unakrsno povezani armiranim betonskim zategama. Iznad ovih su dva luka koji se u vrhu, u njihovim zenitima, ukrštaju. I zatege i lukovi su također obloženi belim mramorom, a deluju kao nasađena kruna na stubovima. Na sredini krune postavlja se čudotvorna slika Marije Snežne, u vreme kada se ona prenosi iz crkve sv. Jurja u svetište. Na vrhu sredine krune namešten je kip Bezgrešnog Začeća Marijinog. Iza oltara, iznad vrata sakristije, nalazi se veliko raspelo od hrastovine. S obje strane sakristijskih vrata dva su svetohraništa – tabernakula, desni služi za pohranjivanje Presvetoga, a levi je namenjen za Bibliju. Poruka je to; Krist ostaje do konca sveta s nama, preko stola kruha i vina, euharistije, i preko stola Reči. Levo i desno ispred oltara, a ispod drugog stropnog luka, postavljeni su na zidne konzole po dva kipa: na levoj strani su sv. Petar i Pavao, a na desnoj sv. Ćiril i Metodije izrađeni kod Ferdinanda Stuflessera iz St. Ulrich-Grödena. . Pozadi oltara, na zidu, je križ od tamno sivog granitnog kamena „diabas” s tankim finim rubom od belog mramora.
Prozorska stakla, vitraži, su ukrašeni likovima svetaca, s imenom sveca i imenom darovatelja. Vitraži su izrađeni u radionici Milana Stanišića u Somboru 1980. godine. Kupola iznad oltara ima osam prozorčića zastakljenih raznobojnim staklima. Na desnom zidu, između vitraža Srca Marijinog i vitraža Ilije proroka smještena, su dva reljefa, koji su ranije bili na sporednim oltarima koji su izrađeni u radionicama Ferdinanda Stuflessera iz St. Ulrich-Grödena. . Jedan reljef prikazuje sv. Anu, sv. Joakima i devojčicu Mariju. Na drugom reljefu je prikazano umiranje sv. Josipa uz prisustvo Marije i Isusa. Na kraju spojenih reljefa postavljeni su kipovi sv. Ane s leve strane i sv. Joakima s desne strane.
U niši zida, levo od ulaza u crkvu, smeštena je slika Gospe žalosne, u zastakljenom drvenom okviru, koji je premazan crvenosmeđom bojom i lakiran. Ram je okovan pocinkovanim limom, a oko niše je okvir od belog mramora. Slika je dar Jakoba Šili, a posle ozdravljenja od teške bolesti. Dugo vremena je stajala ispred bresta koji je usahnuo pokraj crkve.
Tako uređena Gospina crkva na Tekijama blagoslovljena je, a oltar posvećen na blagdan Pohođenja Marijina dana, 31. maja 1977. godine, od biskupa đakovačkog i sremskog msgr. Ćirila Kosa.
Zvonici na crkvi, oblika kupe, bili su s vanjske strane samo ožbukani i kroz svih sto godina morali su se s vremena na vreme popravljati. Radovi na popravci zahtevali su znatna sredstva, jer se morala za žbukanje i krečenje napraviti skela. Rektor svetišta Stjepan Miler, sa svojim suradnicima, novomajurskim župnikom Stjepanom Sokolovićem i župnikom u Tvrđavi, Jerkom Matošem, te s odbornicima svih triju župa, odlučili su da zvonike oblože bakarnim limom. Radovi su početi krajem juna 1981. godine i završeni su za nešto više od mesec dana, tako da je i ovaj posao obavljen pre velike svečanosti.
U godini 2002. i 2003. napravljen je novi Križni put, s betoniranom stazom, 2,20×300 metara. Podignuta je i špilja „Gospe Lurdske”.
- Marko Kljajić: Sveti Juraj u Petrovaradinu, Petrovaradin, 2004.
- Josip Predragović D. I.: Isusovci u Petrovaradinu, Sarajevo l939.
- Mijo Korade, Mira Aleksić, Jerko Matoš: Isusovci i hrvatska kultura, Zagreb l993., Hr. pov. inst. Beč.
- Ivan Berti, župnik: brošura Majka Božja Tekijska Petrovaradin 1938., Pavle Jelašić tiskara Petrovaradin.
 | Nedovršeni članak Crkva snežne Gospe na Tekijama je u začetku. Možete pomoći Wikipediji tako da ga proširite. |