Zeleni čipkavac

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Zeleni čipkavac
Rezedov leptir
(slikano ujutro na maloj livadi u rezervatu biosfere, ElbaBrandenburg, kod Rihšteta)
Naučna klasifikacija
Carstvo: Animalia
Koljeno: Arthropoda
Razred: Insecta
Podrazred: Pterygota
Red: Lepidoptera
Porodica: Pieridae
Rod: Pontia
Vrsta: P. edusa
Dvojni naziv
Pontia edusa
Fabricius, 1777
Sinonimi
  • Colias edusa (Fabricius, 1787)
  • Papilio edusa (Fabricius, 1787)
  • Pontia daplidice auct. non (Linnaeus, 1758)
  • Pontia daplidice edusa (Fabricius, 1776)

Zeleni čipkavac[1] ili Rezedov bjelac (Pontia edusa) jest leptir u porodici Pieridae.

Leptir Pontia edusa u Istri

Opis[uredi | uredi kod]

Mužjak Pontia edusa

Pontia edusa je veličinom mali do srednji leptir koji migrira. Raspon krila mu je oko 45 mm. Gornja strana krila je bijela, s crnim flekama na vrhu prednjeg i zadnjeg dijela krila. Donja strana zadnjeg dijela ima zelenkasto-sive tačke. Ovaj leptir je gotovo identičan leptiru Pontia daplidice. Istraživanje genitalija je jedini način da se razlikuju ove dvije vrste.

Gusjenica

Odrasle jedinke lete od marta do oktobra[2][3] (polovine oktobra) pri čemu dvije do četiri generacije zavise od geografske širine. Jaja se poliježu pojedinačno i imaju period inkubacije od sedam dana. Gusjenice su prisutne od maja. Sivkasto-zelenkasti, sa crnim tačkama i širokim žutim prugama, pomalo su slični larvi kupus leptira (Pieris brassicae). Larve se hrane vrstama Resedaceae. Pontia edusa hibernira u fazi krizalisa.

Rasprostranjenost[uredi | uredi kod]

Nalazi se od jugoistoka Evrope (jug Francuske, Italija, Korzika, Sardinija) do centralne Evrope i srednjeg istoka u Iranu i Iraku. Migrantna je vrsta koja se tako može naći i u Belgiji, Holandiji, sjevernoj Njemačkoj i Poljskoj, te baltičkim državama i u južnoj Švedskoj i Norveškoj.[3][4][5]

Rasprostranjenost u Srbiji      prisutan

Stanište[uredi | uredi kod]

Ova vrsta se može naći u bilo kojim otvorenim travnatim ili cvijetnim područjima, u kamenovitim ili stjenovitim mjestima te uz rubove cesta – pogotovo gdje rastu biljke-domaćini, i to na nadmorskoj visini od 0 do 2300 metara.[3]

Podvrste[uredi | uredi kod]

  • P. e. edusa (Fabricius, 1777) /Finska i sjeveroistok i jugoistok centralne Evrope, Italija, Turska, Kavkaz, Ukrajina, Rusija/
  • P. e. persica (Bienert, 1869) /Iran, Afganistan/
  • P. e. nubicola (Fruhstorfer, 1908) /Turkestan/
  • P. e. amphimara (Fruhstorfer, 1908) /Kina (Sečvan), Junan/

  • P. e. praeclara (Fruhstorfer, 1910) /jugozapad Kine/
  • P. e. moorei (Röber, 1907) /Kašmir, Balučistan, Tibet, Junan, jugoistok Kine, Tajland/
  • P. e. avidia (Fruhstorfer, 1908) /jug Kine, Koreja/
  • P. e. davendra (Hemming, 1934) /Sibir (Usuri)/[6]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. „Биолошка разноврсност Србије”. bioras.petnica.rs. Arhivirano iz originala na datum 2018-01-07. 
  2. „butterfly guide”. Arhivirano iz originala na datum 2011-08-14. Pristupljeno 2012-08-30. 
  3. 3,0 3,1 3,2 www.eurobutterflies.com
  4. Fauna Europaea
  5. Funet.fi
  6. Heiner Ziegler - Pieridae der Holarktis
  • Chinery, M.; Leraut, P. Photoguide des papillons d'Europe. Delachaux et Niestlé.
  • Tolman, T. (1998). Guide des papillons d'Europe et d'Afrique du Nord. Delachaux et Niestlé. il.: Lewington, R.

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Đurić, M.; Popović, M. (2011). Dnevni leptiri Srbije (priručnik).
  • Jakšić, P.; Nahirnić, A. (2011). Dnevni leptiri Zasavice.

Vanjski linkovi[uredi | uredi kod]

Wikivrste ima informacije vezane uz: