Vakcinacija

Izvor: Wikipedia
Dijete prima oralnu polio vakcinu

Vakcinacija je postupak kojim se određeni antigeni materijal unosi u organizam. Unošenje se vrši putem vakcine. Cilj vakcinacije je stvaranje imuniteta na određenu bolest. Vakcinacije se smatraju najjefikasnijim i najjeftinijim metodom spriječavanja pojave i širenja infektivnih bolesti. Vakcina može sadržavati žive ali oslabljene patogene bakterija ili virusa, mrtve ili deaktivirane patogene ili samo izdvojene specifične proteine datih patogena. Boginje su bile prva bolest koji su ljudi pokušali spriječiti vakcinacijom. Tvrdi se da je cijepljenje protiv boginja vršeno u Kini ili Indiji već u II stoljeću prije nove ere. [1]

A 1718. godine, ledi Mary Wortley Montague je izvijestila da Turci primjenjuju neku vrstu cijepljenja tekućinom dobijenom od lakših slučajeva boginja i da je i ona cijepila svoju djecu na taj način. [2]

Prije 1796. godine kada je britanski ljekar Edward Jenner testirao mogućnost upotrebe vakcine protiv kravljih boginja za imunizaciju ljudi protiv boginja, bar šest drugih istraživača je to uradilo prije njega: nepoznata osoba u Engleskoj (oko 1771.), Gosp. Sevel, Njemačka (oko 1772,), Gosp. Jensen, Njemačka (oko 1770.), Benjamin Jesty, Engleska, (1774.), Gosp. Rendall, Engleska (oko 1782.) i Peter Plett, Njemačka, u 1791.[3]

Samu riječ "vakcinacija" privi put je upotrebio Edward Jenner 1796. godine. Louis Pasteur je unaprijedio ovaj koncept svojim pionirskim radom na polju mikrobiologije. Vakcinacija (od lat. vacca - krava) dobila je upravo takvo ime jer su se prve vakcina pravile od relativno bezopasnog virusa 'kravljih' boginja na osnovu kojeg se mogao razviti određeni stepen imuniteta protiv opasne zarazne i smrtonosne bolesti kao što su boginje.

Cijepljenje, vakcinacija i imunizacija su slični pojmovi.

Rad na vakcinaciji je nerijetko bio propraćen kontroverzijama i otporom iz razloga etničke, političke, vjerske i druge prirode. No, bez obzira na to, otkriće vakcina protiv velikog broja bolesti koje su u prošlosti desetkovale populacije ljudi te današnja masovna primjena vakcinacije dali su ogroman doprinos ukupnom zdravlju čovječanstva, poboljšanju životnog standarda i produženju životnog vijeka.

Iniciranje imune reakcije[uredi - уреди]

Uopšteno govoreći, ovdje se zapravo radi o vještačkom stvaranju imuniteta u cilju zaštite od od određene zarazne bolesti a to se postiže iniciranjem imune reakcije unošenjem određenog imunogena. Vakcinacija se može vršiti unošenjem jednog ili više imunogena na više različitih načina.

Neke savremene vakcine se unose kada je pacijent već oboljeo, npr. pri eksperimetiranju vakcinama protiv Side (AIDS), raka i Alchajmerove bolesti.

Većina vakcina daje se putem potkožne injekcije jer se one rijetko dovoljno dobro absorbiraju u crijevima (ako se primijenjuju oralno). Neke druge, kao oslabljene klice polia, nekih vrsta tifusa i kolere daju se oralno kako bi se upravo u crijevima razvio potreban imunitet na ove bolesti.

Vrste vakcinacija[uredi - уреди]

Aktivna vakcinacija[uredi - уреди]

Kod aktivne vakcinacije, makroorganizam se inficira određenim mikroorganizmom kome je ljudskom intervencijom oduzeta sposobnost razmnožavanja. Naravno, imuni sistem to ne zna (srećom) te pokreće sve mjere radi identifikovanja, označavanja i neutralisanja ovog 'jalovog' uljeza. Moguće je da pacijent osjeti manje simptome imunološke reakcije (glavobolja, povišena temperatura, nelagoda) ali pošto se klica nece razmnožavati neće biti ni drugih simptoma. Ukratko, aktivna vakcinacija je simulacija infekcije i ima ulogu prevencije.

Pasivna vakcinacija[uredi - уреди]

Kod ove vrste vakcinacije određena antitijela se unose u organizam u terapeutske svrhe (ne preventivne kao kod aktivne vakcinacije). Ova antitijela ce označiti ciljanog uljeza i tako omogućiti njegovu neutralizaciju. Protiv nekih mikroorganizama može se istovremeno primijeniti aktivna vakcinacija (prevencija) i pasivna vakcinacija ako se sumnja da je infekcija nastupila (npr. tetanus).

Majčino mlijeko sadrži antitijela stvorena u tijelu majke prirodnim, imunim putem i putem vakcinacije. Dojenje predstavlja odličnu zaštitu od mnogih infekcija. Majčino mlijeko, dakle, sadrži širok spektar pasivnih vakcina.

Medutim, pasivne vakcinacije antitijelima garantiraju imunitet tek tokom nekoliko sedmica. Pošto se ne formiraju ćelije sa 'sjećanjem' imunitet nestaje sa razgradnjom antitijela.

Način unošenja vakcine[uredi - уреди]

  • Oralno (na usta)
  • Injekcijom ( u mišić, u kožu, pod kožu)
  • Punkcijom (kroz kožu)
  • Nazalno (kroz nos)

Reference[uredi - уреди]

  1. Lombard M, Pastoret PP, Moulin AM (2007). "A brief history of vaccines and vaccination". Rev. - Off. Int. Epizoot. 26 (1): 29–48. PMID 17633292. 
  2. Behbehani AM (1983). "The smallpox story: life and death of an old disease". Microbiol. Rev. 47 (4): 455–509. PMID 6319980. 
  3. Plett PC (2006). "[Peter Plett and other discoverers of cowpox vaccination before Edward Jenner]" (German). Sudhoffs Arch 90 (2): 219–32. PMID 17338405. pristupljeno na 2008-03-12. 

Vanjski linkovi[uredi - уреди]

Star of life.svg Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje u vezi tema o zdravlju (medicini).