Taspar Kagan

Izvor: Wikipedia

Taspar Qaghan[1] ili Tatpar Qaghan (staroturski: Old Turkic letter N1.svgOld Turkic letter G1.svgOld Turkic letter Q.svg Old Turkic letter R1.svgOld Turkic letter P.svgOld Turkic letter T1.svgOld Turkic letter T1.svg, Tatpar qaγan[2], 佗缽可汗/佗钵可汗, Pinyin: tuóbō kěhàn, Wade-Giles: t'o-po k'o-han) je bio četvrti po redu kagan Turskog Kaganata, odnosno treći sin njegovog osnivača Bumin Qaghan i princeze Changle (長樂公主) od Weija. Vladao je od 572. do 581).[3]

Za Tasparovu vladavinu je bilo karakteristično da je, za razliku od oca i starije braće, prihvatio kinesku kulturu, a posebno budizam. Na budizam ga je preobratio [4] Huilin, redovnik rodom iz države Sjeverni Qi, koji je Taspara sagradio pagodu. Za vrijeme Tasparove vladavine su kod Gok Turaka utočište pronašli brojni izbjeglice iz sjeverne Kine - prvo budisti koje je u državi Sjeverni Zhou progonio car Wu, a potom plemstvo iz države Sjeverni Qi kada je ista pala pod Sjeverne Zhoue 578. Među njima se našao i Gao Shaoyi koji je pokušao stvoriti vladu u izbjeglištvu, a koga je 580. Taspar pod pritiskom predao Sjevernom Zhouu.

Taspar je bio oženjen za kinesku princezu Qianjin, s kojom nije imao sinova. To je nakon njegove smrti 581. izazvalo dinastijsku krizu. Taspar je oporukom prijestolje ostavio Talopienu, sinu njegovog starijeg brata Muqan Qaghana. Međutim, po tradiciji je prijestolje trebalo ići Ishbari, sinu najstarijeg brata. Plemensko vijeće je odbacilo oporuku i kaganom proglasilo Ishbaru. To su, pak, odbili priznati Talopien i njegovi pristaše, što će dovesti do građanskog rata koji će trajati do 603. i značajno oslabiti državu.

Taspar Kagan
Prethodi:
Muqan Qaghan
Kagan Turskog Kaganata
572–581
Slijedi:
Interregnum

Reference[uredi - уреди]

  1. Gary Seaman, Daniel Marksm, Rulers from the steppe: state formation on the Eurasian periphery, Ethnographics Press, Center for Visual Anthropology, University of Southern California, 1991, ISBN 978-1-878986-01-6, p. 97, 100.
  2. Ethno Cultural Dictionary, TÜRIK BITIG
  3. Deny; Jean Deny, Louis Bazin, Hans Robert Roemer, György Hazai , Wolfgang-Ekkehard Scharlipp (2000). History of the Turkic Peoples in the Pre-Islamic Period. Schwarz. str. 108. http://books.google.com/books?id=86g2AAAAIAAJ&q=Taspar+Khan&dq=Taspar+Khan&client=firefox-a&pgis=1. 
  4. Findley, Carter V. (2005). The Turks in World History. Oxford University Press US. str. 48. ISBN 0195177266. http://books.google.com/books?id=2_41FJ-pgRAC&pg=PA298&dq=Taspar+Khan&client=firefox-a&sig=SBkZQD_UsTmOTLU__xMYqS1bYtc#PPA48,M1. 

V. također[uredi - уреди]