Suđenje 149-orki
Suđenje 149-orki (estonski: 149 protsess) kolektivni je naziv za sudske procese protiv 149 estonskih komunista koji su se vodili od 10. do 27. studenog 1924. godine.[1] Velik broj optuženika optužen je za veleizdaju, a među istima se nalazilo i nekoliko djece. Od svih optuženih, samo su sedmorica oslobođeni optužbi, a jedan od njih, Jaan Tomp, osuđen je na smrtnu kaznu i pogubljen. Većina optuženika osuđena je na prisilni rad, a manji broj na "obične" zatvorske kazne.
Tokom 1920-ih, Estonija je bila relativno stabilna zemlja s gospodarstvom temeljenim na poljoprivredi, malom industrijskom bazom i seljaštvom koje je bilo zadovoljno preraspodjelom zemljišta tokom 1919. i 1920. godine. U takvoj zemlji, narod nije imao previše simpatija prema komunistima,[1] koji su se zalagali za nove promjene i preraspodjele, međutim država nije imala negativan stav prema njima. No, nakon uspjelih ustanaka u Hamburgu i Bugarskoj, država je odlučila krenuti na ionako malobrojno članstvo Estonske komunističke partije.[1]
Dana 21. siječnja 1924. godine policija je izvršila raciju na klub Radnički podrum (estonski: Tööliste kelder), gdje se u tom trenutku nalazilo 185 predstavnika radnika. Policija je uzela imena svih prisutnih, a voditelji satanka - Hendrik Allik, Paul Keerdo i Jaan Tomp - uhapšeni su. Istoga dana, u Narvi je uhapšen Vladimir Kangur. Svi su redom optuženi kao osnivači Ujedinjenog radničkog fronta (estonski: Töörahva Ühine Väerind). Zanimljivo je kako je i nakoliko članova Riigikogua također pripadalo toj organizaciji.
Ova je racija bila prva u nizu operacija koja će dovesti do hapšenja 200 estonskih komunista; komunistička glasila su zabranjivana, a brojne organizacije i udruge su ukinute. Pretpostavlja se da je dio uhapšenih uspio pobjeći u međuvremenu, tako da je konačni broj uhapšenih bio 149, što je i dalo ime sudskom procesu koji će početi kasnije te godine.
Većina optuženika nije priznala krivnju, a oni malobrojni koji jesu uglavnom su tvrdili da su to napravili jer im je trebao sovjetski novac za poboljšanje vlastitih životnih standarda. Od 149 optuženika, njih je 88 odbilo branitelja. Tokom suđenja, u sudnici nisu bili prisutni svi optuženici, a dio ih je bio potjeran iz sudnice jer su stvarali nered; među njima je bio i zastupnik Vladimir Kangur. Dio osumnjičenika iz faze istrage nikada nije uhapšen ni procesuiran jer su imali zastupnički imunitet; među njima su bili Eliise Priks, Eduard Luts i Aleksander Rimmel.
Optuženici su bili optuženi za raznovrsna kaznena djela, a sama optužnica imala je 150 stranica. Najopćenitija optužba glasila je na "sudjelovanje u panestonskoj tajnoj komunističkoj organizaciji". Prva presuda izrečena je već 14. studenog 1924. godine - istom je Jaan Tomp osuđen na smrtnu kaznu te ubrzo pogubljen. Ostali optuženici svoje su presude dočekali 27. studenog 1924. godine, a iste su glasile na:
| Kazna | Br.[2] |
|---|---|
| Smrtna kazna | 1 |
| Prisilni rad | 113 |
| – Doživotno | 39[3] |
| – 15 godina | 28[4] |
| – 12 godina | 6 |
| – 10 godina | 19 |
| – 8 godina | 6 |
| – 6 godina | 15 |
| Zatvorska kazna | 16 |
| – 4 godine | 5 |
| – 3 godine | 11 |
| Oslobođeni optužbi | 7[5] |
Preostali slobodni estonski komunisti u prosincu će pokušati izvesti državni udar, međutim nakon što je isti neslavno propao, većina njih će pobjeći u Sovjetski Savez. Tamo će gotovo svi, a među njima i čelnik estonskih komunista Jaan Anvelt, završiti kao žrtve tokom Staljinove Velike čistke. Kako je Kominterna u tom trenutku povukla svoju podršku i financijsku potporu estonskim komunistima, drava je 1938. godine oslobodila sve komuniste koji su se još nalazili na odsluženju kazni.[6]
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Leonard, Raymond W. (1999). Secret soldiers of the revolution: Soviet military intelligence, 1918-1933. Greenwood Publishing Group. str. 36. ISBN 978-0-313-30990-8.
- ↑ Podaci za devet optuženika nisu poznati.
- ↑ Optuženici koju su osuđeni na doživotni prisilni rad su: Hendrik Allik, Aleksander Jaanson, Vladimir Kangur, Paul Keerdo, August Hansen, Madis Kask, Johannes Kuppar, Peeter Petree, Jaan Kamberg, Aleksander Reinson, Johannes Suuster, Joosep Saat, Herman Arbon, Karl Tuisk, Elfriede Morgenson, Rosalie Veltson, Leena Laid, Aliide Sommerling, Wilhelmine Kruul, Olga Künnapuu, Oskar Sepre, Voldemar Sassi, Peeter Mihelson, August Kuhlberg, Jakob Saar, Arnold Veimer, Georg Abels, Wladimir Rea, Jüri Vilt, Peeter Jentson, Johannes Oinas, Johannes Roots, Paul Krams, Karl Kuusk, Karl Pauk, Andrei Murro, Voldemar Jurjev, Johannes Jaama i Adolf Pauk.
- ↑ Optuženici (među kojima je i sedmero djece) koji su osuđeni na 15 godina prisilnog rada su: Aleksander Resev, Richard Busch, Leontine Vels, Elmar Bauer, Alfred Valdsak, Johan Leesment, Heinrich Kallas, Johannes Leimann, Eduard Vei, August Mäemat, Elise Briks, Jakob Tsõgankov, Gustav Lange, Hans Tiruson, Jaan Tagel, Boris Kumm, Anton Leerimaa, Feliks Tipman, Ludmilla Uusmann/Ausmann, Aleksander Rimmel, Eduard Luts, Ernst Heidemann, Adolf Silmer, Johannes Oravas, Bernhard Tinnori, Voldemar Hannibal, Alide Silberg/Silber i Eduard Jaama.
- ↑ Optuženici koju su oslobođeni optužbi bili su: Otto Laas, August Palovere, Peeter Palovere, Jaan Pois, Bernhard Sepp, Paul Sepp i Johan Steinfeldt.
- ↑ „Communist subversion against the state in the Republic of Estonia in the nineteen-twenties and thirties”. Estonica. Estonian Institute. Pristupljeno 2 January 2012.
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- Päevaleht, november 1924
- Riigipöördekatse eelmäng: propagandasõda Eesti vastu novembris 1924 Arhivirano 2011-03-07 na Wayback Machine-u Postimees, 6. mai 2007