Studija sifilisa u Tuskegeeju

Izvor: Wikipedia

Studija sifilisa Pelkola (19321972), isto tako poznata kao Javnozdravstvena studija sifilisa ili Eksperimenti(i) u Tuskegeeju bila je klinička studija, izvedena u Tuskegeeju u američkoj federalnoj državi Alabami, gdje 399 ispitanika (plus 200 ispitanika kontrolne grupe bez sifilisa), uglavnom siromašnih i nepismenih crnih napoličara, postalo predmetom proučavanja simptoma i terapije sifilisa.

Studija je došla na zao glas jer je izvedena bez dužne pažnje prema ispitanicima, te je dovela do promjena u odnosu prema pacijentima u kliničkim studijima. Pojedinci koji su sudjelovali u Studiji sifilisa u Tuskegeeju nisu bili pristali uz punu svijest o posljedice te nisu bili obaviješteni o svojoj dijagnozi; umjesto toga im je govoreno da imaju "lošu krv" te da će dobiti besplatno liječenje, besplatni prijevoz do klinike, jedan topli obrok dnevno i, u slučaju smrti, 35 US$ (kasnije 50 US$) za troškove pogreba.

Do godine [[1947]. penicilin je postao standardni lijek za sifilis. Prije ovog otkrića, sifilis se često razvijao u kroničnu, bolnu i ponekad fatalnu bolest različitih organa. Umjesto da sve pacijente zaražene sifilisom liječe penicilinom i prekinu istraživanje, naučnici u Tuskegeeju su odbili dati penicilin i informacije o pencilinu, samo u svrhu da mogu nastaviti proučavati kako se sifilis širi i ubija ljude. Sudionici su također bili spriječeni da uđu u programe liječenja sifilisa koji su bili dostupni drugim ljudima u istoj oblasti. Proučavanje se nastavilo do godine 1972, kada je curenje štampi dovelo do njegovog obustavljanja.

Studija sifilisa u Tuskegeeju se često navodi kako jedan od najvećih etičkih prekršaja, odnosno kršenja povjerenja između pacijenta i liječnika prilikom kliničkih studija u SAD. Studija sifilisa u Tuskegeeju je dovela do Izvještaja Belmont i stvaranja Nacionalnog odbora za humanističke istrage, odsnos stvaranja Odbora za reviziju institucija.

Vanjski linkovi[uredi - уреди]