Sinod u Whitbyju

Izvor: Wikipedia

Sinod u Whitbyju je bio crkveni sinod održan 664. godine u tadašnjem sjevernoengleskom Kraljevstvu Nortumbrija. Održan je u dvojnom (muškom i ženskom) samostanu koga je Sveta Hilda bila osnovala u gradu Streonshalh (današnja Opatija Whitby). Sazvao ga je kralj Oswiu, a povod su bile sve veće napetosti između svećenika koji su prakticirali keltske obrede i računanje Uskrsa na jednoj, i svećenika koji su se držali rimskih (katoličkih) obreda sa druge strane, odnosno nastojali Uskrs uskladiti sa rimskom praksom. One su bile posljedica toga da je Northumbrija, uključujući samog Oswiua, pokrštena od strane irskih (keltskih) misionara sa sjedištem u Ioni; dok se kršćanstvo među Anglosaksoncima originalno pojavilo početkom 7. vijeka zahvaljujući gregorijanskoj misiji poslanoj od strane pape Grgura I. Napetosti su imale i političku pozadinu, odnosno northumbrijsko plemstvo se podijelilo na "keltsku" i "rimsku" frakciju, pri čemu je Oswiuov sin i pot-kralj Deire Alcfrith podržavao "rimskog" biskupa Wilfrida i oko 660. protjerao irske svećenike sa svojih područja. Rimsku frakciju je podržavala i kraljeva supruga Eanfled, koja je Uskrs čak slavila različitih dana kad i njen suprug.

Na kraju je Oswiu sazvao sinod, kojim je predsjedao. Raspravu je detaljno opisao znameniti historičar Beda Uvaženi. Franački biskup Agilbert, predstavnik pape i nominalni vođa "rimske" frakcije, morao je mjesto prepustiti Wilfridu zbog nepoznavanja staroengleskog jezika. Argumente u korist keltskih obreda je iznio biksup Colman od Lindsifarnea, a argumente u korist rimskih obreda Wilfrid. Kralj Oswiu je na kraju presudio u korist rimskih obreda. Colman i mnogi irski svećenici i redovnici, nezadovoljni odlukom, povukli su se u Ionu, odnosno područja izvan anglosaksonske vlasti.

Iako su se odluke sinoda u Whitbyju odnosile isključivo na jedno od anglosaksonskih kraljeva, historičari u doba Reformacije su im dali veliki značaj za historiju kršćanstva u Engleskoj. Prema njima je odluka kralja Oswiua rezultirala nestankom "domaćeg autohtonog" britanskog kršćanstva nasuprot "stranog tiranskog" kršćanstva koje se nametnulo iz Rima.

Napomene[uredi - уреди]

Literatura[uredi - уреди]

Primarni izvori[uredi - уреди]

  • Bede, Historia Ecclesiastica Gentis Anglorum, in Venerabilis Baedae Opera Historica. ed. C. Plummer (Oxford, 1896)
  • Stephen of Ripon, Life of Bishop Wilfrid, ed. and trans. Bertram Colgrave (Cambridge: Cambridge University Press, 1985)

Sekundarni izvori[uredi - уреди]

  • Abels, Richard. "The Council of Whitby: A Study in Early Anglo-Saxon Politics", in Journal of British Studies, 23 (1984)
  • Brown, Peter. The Rise of Western Christendom: Triumph and Diversity, 2nd ed. (Oxford: Blackwell Publishing, 2003)
  • Cubitt, Catherine, Anglo-Saxon Church Councils c. 650-850 (London: Leicester University Press, 1995)
  • Higham, N. J. The Kingdom of Northumbria AD 350-1100 (Alan Sutton, 1993)
  • Mayr-Harting, Henry. The Coming of Christianity to Anglo-Saxon England, 3rd edition (London: B. T. Batsford Ltd, 1991)
  • Stenton, F. M. Anglo-Saxon England, 3rd edition (Oxford: Clarendon Press, 1971)
  • Wormald, Patrick, The Times of Bede: Studies in Early English Christian Society and its Historian, ed. Stephen Baxter (Oxford: Blackwell Publishing, 2006)

Eksterni linkovi[uredi - уреди]