Sinkronicitet

Izvor: Wikipedia

Sinkronicitet je termin kojeg je uveo Carl Gustav Jung u svom članku "Duh psihologije" (Der geist der Psychologie-Eranos Jahrbuh XIV, 1946.) a podrobnije razradio u svom djelu - "Sinkronicitet kao princip akauzalnih veza" 1950. Njime nastoji objasniti istovremenost dvaju smisaono akauzalno povezanih događaja, odnosno istovremenost gdje koincidira izvjesno psihičko stanje sa jednim ili više vanjskih događaja koji se javljaju kao smisaone paralele prema trenutnom subjektivnom stanju. Zbog oznake istovremenosti odabran je naziv sinkronicitet, s njime se označava hipotetski faktor objašnjenja koji se ravnomjerno suprotstavlja kauzalnosti. Pojam se tako razlikuje od sinkronizma, koji predstavlja samo istovremenost dva događaja.

Akauzalnost[uredi - уреди]

Odlučujući dokaz postojanja akauzalno povezanih događaja Jung je našao u Rhine-ovim (Joseph Rhine) eksperimentima, koji su izvedeni na dovoljnoj naučnoj visini, a za koje nisu od autora bili prepoznati dalekosežni zakljući koji su se morali izvesti iz njihovih rezultata. Ti eksperimenti su u osnovi sastoje u tome što eksperimentator otkriva seriju brojevno označenih karata s ucrtanim jednostavnim geometrijskim motivima, dok ispitana osoba , koja je prostorno odjeljena od eksperimentatora, dobija nalog da navede odgovarajuće znake. Koristilo se 25 karata, 5 karata sa ucrtanim znakom zvijezde, 5 pravokutnika, 5 krugova, 5 dvaju valovitih linija i 5 sa znakom križa. Matematička vjerojatnoća se sastoji od 5 slučajnih pogodaka na 25 otkrivenih karata. Individualni rezultati su varirali od specifične nadarenosti i zainteresiranosti ispitane osobe, koja bi osam stotina puta pokušala odgonetnuti znakovni redosljed automatski izmješanih karata. U prvoj seriji prosjećni rezultat je bio 6.5 pogodaka na 25 karata, dakle 1,5 više od matematičke vjerojatnoće. Vjerojatnost da se javi slućajna devijacija od 1.5 na na pet, iznosi 1:250.500, dakle u 250.500 pokušaja se može očekivati samo jedna slučajna devijacija ovog iznosa. Jedan mladi čovjek je u svojim pokušajima postigao prosječno deset pogodaka na svakih 25 karata, dvostruko više od matematičke vjerojatnoće. Jednom je pročitao ispravno svih 25 karata , što odgovara vjerojatnoći od 1:298 023 223 876 953 125. Eksperimenti su imali pozitivne visoke rezultate i na velike udaljenosti, spominje se eksperiment sa sinkroniziranim satovima između Duhrama (North Carolina) i Zagreba udaljenosti 4000 milja, ali i u vremenski različitim stanjima, eksperimentator bi vukao karte danas, a ispitana osoba pogađala sutra, što ukazuje na psihičku relativnost prostor-vremena, a isključuje mogućnost da se radi o energetskoj, odnosno kauzalnoj pojavi.

Prethodnice ideje sinkroniciteta[uredi - уреди]

Kauzalni princip govori da su veze causa i effectus nešto neophodno, dok princip sinkroniciteta govori da su karike smisaone koincidencije spojene pomoću jednorodnosti i pomoću smisla. Kao predhodnice ideje sinkroniciteta Jung spominje koncepte koje leže na granici svijeta pojava i pritom naročitu pažnju daje kineskom pojmu Tao, kojeg su jezuiti preveli s Bog, a Jung, prihvaćajući Wilhelmovo tumačenje, kao «smisao». Potom daje paralelne primjere iz zapadnjačke filozofije, alkemije i kršćanske mistike.

Rezime[uredi - уреди]

Ideju sinkroniciteta, u rezimeu svoje knjige, Jung dovodi u vezu sa stanjima integralne svijesti izražene u ESP fenomenima, kad se ista otcijepljuje od tjelesne, pri čemu se ova druga raspada na svoje organske komponente. Pominje i istraživanje na pčelama koje je provodio K.v. Frish. On je ispostavio da pčele pomoću svoje svojstvene igre ne samo da priopćavaju da su našle mjesto s hranom, već da pokazuju pravac i udaljenost. Pomoću tog priopćenja nove pčele su u stanju direktno odletjeti na mjesto s hranom. To je donekle poljuljlo gledište da su insekti samo refleksivni automati i da je prenošenje informacije apriorno vezano za cerebrospinalni živčani sustav. Na kraju navodi svoj kontakt i raspravu sa stručnim fizičarem Pauliem (Wolfgang Pauli) koji je istovremeno razumijevao njegovo psihološko gledište, pa se unutar tekuće revolucije fizikalnih teorija ( otkriće diskontinuiteta - poredak kvantuma energije, raspad radijuma itd.) složio da se klasičnoj fizikalnoj trijadi - neuništiva energija, kontinuitet prostor-vremena i konstantni spoj pomoću djelovanja (kazualnost), pridoda taj novi nekonstantni faktor - spoj pomoću jednorodnosti, to jest smisla, odnosno sinkroniciteta koji kao specificum predstavlja jedan opći bezuzročni poredak.

Izvor[uredi - уреди]

  • Duh i život - VII. Sinkronicitet kao princip akauzalnih veza (Carl Gustav Jung)