Samoglasnik

Izvor: Wikipedia

U fonetici, samoglasnik (vokal) je naziv za glas koji se pri izgovoru bez zapreke stvara u govornom aparatu tako da vazdušna struja slobodno prolazi od pluća do usana.

U svim jezicima, slog uključuje samoglasnike. U nekim jezicima istu funkciju mogu pored samoglasnika imati i glasovi koji se fonetički smatraju suglasnicima, kao r u našoj riječi grm ili vrt.

Osnovna namjena vokala jest povezivanje suglasnika u slogove, tj. formiranje izgovorljivih riječi.

U srpskohrvatskom jeziku postoje i takozvani pokretni vokali. Neki padeži pridjeva određenog vida, nekih zamjenica i neki prilozi na kraju mogu imati vokal ili biti bez njega: dobrog i dobroga, kojeg i kog, njim i njime'.

U jednom padežnom obliku mogu se javiti čak i po dva pokretna vokala, npr. ovom,ovome, ovomu, dativ i lokativ jednine.


Artikulacijske osobine[uredi - уреди]

Samoglasnici se u našem jeziku dijela po mjestu tvorbe i prema veličini otvora između jezika i nepca


Podjela samoglasnika po mjestu tvorbe
Tip glasa Glas Mjesto tvorbe
prednji i, e prednji dio jezika i prednje nepce
srednji a sredina jezika
zadnji o, u stražnji dio jezika i stražnje nepce


Podjela samoglasnika prema veličini otvora između jezika i nepca
Tip glasa Glas
najviši ili najotvoreniji a
srednji e , o
zadnji u

Hrvatskosrpski jezik nema nazalne tj. nosne samoglasnike, kao što su na primjer poljski samoglasnici [ɛ̃] (ę) i [ɔ̃] (ą).