Pustinjski oci

Izvor: Wikipedia

Pustinjski oci su bili pustinjaci, asketi, redovnici i redovnice (Pustinjske majke) koji su živjeli, uglavnom u Sketskoj pustinji u Egiptu počevši od 3. vijeka. Najpoznatiji od njih je Antonije Veliki, koji se preselio u pustinju 270–271 postavši otac i osnivač pustinjskog monasticizma. Do Antonijeve smrti 356 su hiljade redovnika i redovnica došle u pustinju slijediti njegov primjer pa je njegov biograf Atanazije Aleksandrijski napisao kako je "pustinja postala grad".[1]

Pustinjski oci su imali snažan uticaj na razvoj ranog kršćanstva. Pustinjske monastičke zajednice su narasle od neformalnih okupljanja pustinjaka-redovnika te su kasnije poslužili kao uzor kršćanskom monasticizmu. Istočna monastička tradicija na Svetoj gori i zapadna pravila sv. Benedikta su bila pod snažnim uticajem tradicija nastalih u pustinji. Sve monastički preporodi u srednjem vijeku su također gledali u pustinju kao inspiraciju i uzor. Veliki dio istočnokršćanske duhovnosti, uključujući isihastički pokret, imao je svoje korijene kod Pustinjskih otaca. Čak i protestantski religijski preporodi poput njemačkih evangelika, pensilvanijskih pijetista i Metodističkog preporoda u Engleskoj se od strane suvremenih historičara religije smatraju djelomično inspirirani Pustinjskim ocima.[2]


Izvori[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]