Korejski poluotok

Izvor: Wikipedia
Korejski poluotok
Lokacija Korejskog poluotoka
Karta Korejskog poluotoka

Korejski poluotok ili Korejsko poluostrvo je poluotok u istočnoj Aziji. Prostire se 1,100 kilometara na jug od kontinentalnog azijskog kopna u Tihi ocean te je okruženo Japanskim morem (Istočnim morem) na istoku, Istočnim kineskim morem na jugu i Žutim morem na zapadu, s time da Korejski prolaz spaja prve dvije moderne mase.

Sjevernu polovicu trenutno drži Sjeverna Koreja, dok južnu polovicu drži Južna Koreja. Izraz "Korejski poluotok" ili "Koreja" se zato ponekad koristi kao zajednički naziv za dvije države. Do podjele nakon drugog svjetskog rata, Koreja je kroz vijekove bila jedinstvena politička cjelina a teritorija joj otprilike odgovarala današnjim granicama Korejskog poluotoka.

Sjeverne granice Korejskog poluotoka se obično (i prešutno) uzimaju kao današnja politička granica Sjeverne Koreje i njenih sjevernih susjeda, Kine (1,416 km) i Rusije (19 km). Te su granice stvorene prirodnim putem na rijekama Yalu/Amnok i Tumen/Tuman/Duman. Ako se uzme ova definicija, površina Korejskog poluotoka otprilike iznosi 220,000 km².

Poluotok se u Sjevernoj Koreji naziva Choson bando (조선반도) a u Južnoj Koreji Han bando (Hangul: 한반도) s obzirom na različitu terminologiju.

Fizička geografija[uredi - уреди]

Planine pokrivaju 70% Korejskog poluotoka i obradivo zemljište je maleno i rijetko između planinskih lanaca. Poluotok ima više planina na sjeveru i istoku, s najvišim planinama (uključujući Paektu-san/Baekdu-san s 2,744 m visine) na sjeveru.

Poluotok ima 8.460 km obale, s time da su južne i zapadne obale posebno razvedene; većina od 3.579 otoka koji pripadaju poluotoku smještena duž zapadnih i južnih obala.

Klima[uredi - уреди]

Klima Korejskog poluotoka se prilično razlikuje na sjeveru i na jugu. Južne regije imaju relativno toplu i vlažnu klimu sličnu onoj u Japanu, a na koju utječu oceanske struje uključujući Istočnokorejsku toplu struju. Sjeverne regije imaju hladniju i kontinentalnu klimu, sličnu onoj u Mandžuriji. Na primjer, godišnja količina padavina je u dolini Yalua (600 mm) dvaput manja od one na južnoj obali (1500 mm). [1] Isto tako postoji20 °C razlike u januarskim temperaturama između južnog i sjevernog ruba poluotoka.

Cijeli poluotok je, međutim, pod utjecajem istih vremenskih ciklusa, uključujući istočnoazijske monsune u sredini ljeta i česte tajfune na jesen. Većina kišnih padavina se događa tokom ljeta, a skorom polovica u sezoni monsuna. Zime su hladne, s januarskim temperaturama obično ispod nule u oblasti otoka Jeju. Zimske padaline su rijetke, i malo snijega se skuplja van planinskih oblasti.

Biogeografija[uredi - уреди]

Istraživanja korejske flore su identificirala preko 3.000 vrsta na poluotoku, od čega preko 500 endemskih. Florističke provincije poluotoka su obično podijeljene između toplo-umjerenih, umjerenih i umjerenih zona. Toplo-umjerena zona dominira na južnoj obali i otocima, uključujući Jeju. Tipičan za nju je velki broj širokolisnih zimzelena. Umjerena zona pokriva većinu poluotoka, daleko od južne obale i visokih planina. Njome dominira korejski bor i različita širokolisna bjelogorična stabla. Hladno-umjerena vegetacija se može pronaći duž sjevernog ruba poluotoka i u visokim planinama, uključujući više dijelove Hallasana na Jejuu. Zimzeleni u ovim oblastima uključuju ariš i smreku. Većina te vegetacije je slična onoj u Mandžuriji.

Geologija[uredi - уреди]

Teren na korejskom poluotoku je naboran, prekriven niskim planinama. Većina stijena je prakambrijskog porijekla, iako se mogu naći izolirane nakupine paleozoičkih, mezozoičkih i kenozoičkih stijena.

Aktivni vulkani na poluotoku ne postoje. Međutim, Planina Baekdu na sjeveru i Hallasan na jugu imaju kraterska jezera, što ukazuje da su bili aktivni ne tako davno. Uz za Otok Ulleung u Japanskom moru se vjeruje da je vulkanskog porijekla. Također, termalni izvori koji ukazuju na vulkansku aktivnost su rašireni duž poluotoka. Otprilike dva potresa godišnje se bilježe na poluotoku, ali manjo njih ima veliki efekt.

Bilješke[uredi - уреди]

  1.   KOIS 2003, p. 17.

Literatura[uredi - уреди]

KOIS (Korea Overseas Information Service) (2003). Handbook of Korea, 11th ed.. Seoul: Hollym. ISBN 1-56591-212-8. 

V. također[uredi - уреди]