Homo habilis

Izvor: Wikipedia
Homo habilis
Lubanje Homo habilisa.
Lubanje Homo habilisa.
Status zaštite

Raspon fosila: pleistocen
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Mammalia
Red: Primates
Natporodica: Hominoidea
Porodica: Hominidae
Potporodica: Homininae
Tribus: Hominini
Rod: Homo
Vrsta: Homo habilis
Dvojno ime
Homo habilis
Leakey et al., 1964.
Područje života

Homo habilis (ili Australopithecus habilis) je vrsta iz tribusa hominina, koja je živjela tijekom gelasija u pleistocenskom razdoblju, prije oko 2,33 do 1,44 milijuna godina.[1] Iako među stručnjacima postoje nesuglasice oko klasificiranja ove vrste u rod Homo ili u rod Australopithecus,[2][3] njegov volumen mozga iznosi 550 cm3 do 687 cm3, umjesto 363 cm3 do 600 cm3 kao što se prije mislilo.[3][4] Ova novija otkrića koja dokazuju veći volumen mozga svrstavaju ga u rod Homo.

Po izgledu i morfologiji, Homo habilis je vrsta roda Homo koja je najmanje nalik modernom čovjeku (osim jednako kontroverznog Homo rudolfensisa), i njegova je klasifikacija kao Homo bila predmetom debate među stručnjacima još od prvog prijedloga klasifikacije 1960-ih. Homo habilis je bio nizak s neproporcionalno dugim gornjim udovima u odnosu na modernog čovjeka. Imao je, međutim, manje izbočeno lice od australopiteka od kojih se vjeruje da je potekao. Njegov volumen lubanje bio je nešto manji od polovice volumena modernih ljudi. Usprkos tjelesnoj morfologiji sličnoj sadašnjim majmunima, u blizini ostataka Homo habilisa vrlo je često je otkriveno primitivno kameno oruđe kao npr. u klancu Olduvai u Tanzaniji i u blizini jezera Turkana u Keniji).

Homo habilis se oduvijek smatrao pretkom gracilnog i više sofisticiranog Homo ergastera, od kojeg se pak razvio Homo erectus izgledom sličniji modernom čovjeku. Čini se da novija otkrića iz 2007. godine potvrđuju da su Homo habilis i Homo erectus živjeli u istom vremenskom razdoblju, stoga predstavljaju odvojene evolucijske linije koje dijele zajedničkog pretka. Homo erectus, stoga, nije evolucijski potomak Homo habilisa.[5] Alternativno objašnjenje bi moglo biti da je odnos Homo habilisa prema Homo erectusu bio kladogenetski a ne anagenetski, tj. moguće je da je manja izolirana populacija Homo habilisa postupno evoluirala u Homo erectusa, dok je opća populacija H. habilisa ostala nepromijenjena do kasnijeg izumiranja.[6]

Otkriće[uredi - уреди]

Različita otkrića fosila Homo habilisa dokazuju da je njegov moždani volumen bio oko 640 cm³, dakle 50% veći od pripadnika roda australopiteka, ali bitno manji od 1350 - 1450 cm³ moždanog volumena modernog Homo sapiensa. Ovi su hominini bili niži od modernih ljudi, prosječna im je visina bila 1,3 metar. Zbog manje tjelesne građe i relativno primitivnih morfoloških karakteristika, mnogi su paleoantropolozi (među njima i Richard Leakey) predložili da se ova vrsta taksonomski reklasificira kao "Australopithecus habilis" isključivši ga tako iz roda Homo.[7]

Fosil KNM ER 1813.

KNM ER 1813[uredi - уреди]

KNM ER 1813 je gotovo u potpunosti očuvana lubanja procijenjene starosti od 1,9 milijuna godina, otkrivena 1973. na lokalitetu Koobi Fora u Keniji. Volumen lubanje je 510 cm³.

OH 7[uredi - уреди]

OH 7 je fosil star 1,75 milijuna, kojeg su otkrili Mary i Louis Leakey 4. studenog 1960. u klancu Olduvai u Tanzaniji. Radi se o donjoj čeljusti sa svim očuvanim zubima. Sudeći po dimenzijama zubiju, znanstvenici su procijenili da je ova vrlo mlada jedinka imala moždani volumen od 363 cm³. Pronađeno je također više od 20 fragmenata lijeve ruke.

OH 24[uredi - уреди]

OH 24 (poznata po nadimku Twiggy) je grubo deformirana lubanja procijenjene starosti od 1,8 milijuna godina, otkrivena u rujnu 1968. u klancu Olduvai u Tanzaniji. Moždani volumen je nešto manji od 600 cm³, a prisutna je i smanjena izbočenost lica u odnosu na jedinke primitivnijih australopiteka.

KNM ER 1805[uredi - уреди]

KNM ER 1805 je fosil odraslog Homo habilisa koji se sastoji od tri fragmenta lubanje procijenjene starosti od 1,74 milijuna godina, pronađenih na lokalitetu Koobi Fora u Keniji. U prošlosti se pretpostavljalo da ovi ostaci pripadaju Homo erectusu na temelju manjeg stupnja prognatizma i općeg oblika lubanje.

Ostala važna otkrića obuhvaćaju fosilne ostatke OH 62 uključivši i kosti gornjih i donjih udova, koje je otkrio Donald Johanson i Tim White u klancu Olduvai 1986. godine.[8] Njihovo je otkriće svojevremeno potaknulo diskusije među znanstvenicima.[9] Jedno starije otkriće (1963.) kojeg je u klancu Olduvai otkrio N. Mbuika obuhvaća fragment donje čeljusti, zub i gornju čeljust vjerojatno ženke Homo habilisa, datirano na 1,7 milijuna godina starosti.

Interpretacija[uredi - уреди]

Rekonstrukcija izgleda Homo habilisa u Westfälisches Museum für Archäologie u Herneu
Rekonstrukcija lica Homo habilisa

Vjeruje se da je Homo habilis za vrijeme donjeg paleolitika ovladao izradom i uporabom prvog kamenog alata (tzv. oldovanska kultura) sačinjenog od kamenih krhotina. Ove su kamene krhotine bile složenije od bilo kakvog ranije korištenog alata, što je Homo habilisu davalo veću prednost u preživljavanju u neprijateljskom okruženju od bilo kojeg drugog primata. Još je uvijek kontroverzno, je li Homo habilis bio prvi hominid koji je ovladao izradom kamenog alata, pošto su fosilni ostaci Australopithecusa garhi datirane starosti od 2,6 milijuna godina pronađeni u blizini kamenog alata, dakle najmanje 100 000 do 200 000 godina prije Homo habilisa.

Većina stručnjaka tvrdi da je inteligencija i organiziranost zajednice Homo habilisa bila puno složenija i više sofisticirana u odnosu na australopiteke ili čimpanze. Usprkos sustavnom korištenju alata, on nije bio vrsni lovac kao što su to bili kasniji pripadnici roda Homo i sudeći po fosilinim dokazima, često je bio žrtvom grabežljivaca, kao npr. Dinofelisa, velike mačke sabljastih zubiju veličine jaguara.[10]

Koristio je kameni alat uglavnom za rezanje i otkidanje mesa i lomljenje kosti s lešina uginulih životinja, više nego za samoobranu i lov. Pretpostavlja se da je on predak višeg i sofisticiranijeg Homo ergastera, iz kojeg se pak kasnije razvio Homo erectus. Još uvijek traje diskusija je li Homo habilis izravni predak modernog čovjeka i da li se svi poznati fosili ove vrste uistinu mogu klasificirati kao Homo habilis.

Homo habilis je koegzistirao s drugim dvonožnim primatima sličnih pripadnicima roda Homo, kao npr. Paranthropus boisei, mnogi od kojih su prosperirali tisućama godina. Međutim, on je postao začetnikom cijele jedne nove evolutivne linije od koje su se razvile nove vrste, vjerojatno zahvaljujući mogućnosti uporabe kamenog alata i manje specijalizirane dijete, dok su Paranthropus boisei i robustni australopiteci izumrli. Homo habilis je u Africi koegzistirao s Homo erectusom kroz vremenski period od 500 000 godina.[11]

Evolucijski biolog Jeremy Griffith je povukao paralelu između Homo habilisa i psihološkim razvojem modernih ljudi kao manifestaciju Haeckelove teorije da je ontogeneza ubrzana rekapitulacija filogeneze. On tvrdi da postoje elementi da Homo habilis odgovara razvoju ranog adolescenta (12-13 godina starosti) kod modernog čovjeka.[12]

Unutarnje poveznice[uredi - уреди]

Bibliografija[uredi - уреди]

  1. New York Times u članku Fossils in Kenya Challenge Linear Evolution objavljeno 9. kolovoza 2007. piše: "Scientists who dated and analyzed the specimens — a 1.44 million-year-old Homo habilis and a 1.55 million-year-old Homo erectus — said their findings challenged the conventional view that these species evolved one after the other. Instead, they apparently lived side by side in eastern Africa for almost half a million years."
  2. Wood and Richmond; Richmond, BG (2000.). "Human evolution: taxonomy and paleobiology". Journal of Anatomy. svezak 197 (Pt 1): str. 19.–60. doi:10.1046/j.1469-7580.2000.19710019.x. PMC 1468107. PMID 10999270.  str. 41.: "A recent reassessment of cladistic and functional evidence concluded that there are few, if any, grounds for retaining H. habilis in Homo, and recommended that the material be transferred (or, for some, returned) to Australopithecus (Wood & Collard, 1999)."
  3. 3.0 3.1 Australian Museum: http://australianmuseum.net.au/Homo-habilis.
  4. Brown, Graham; Fairfax, Stephanie; Sarao, Nidhi. Tree of Life Web Project: Human Evolution. Link: http://tolweb.org/treehouses/?treehouse_id=3710.
  5. F. Spoor, M. G. Leakey, P. N. Gathogo, F. H. Brown, S. C. Antón, I. McDougall, C. Kiarie, F. K. Manthi & L. N. Leakey (09. kolovoza 2007.). "Implications of new early Homo fossils from Ileret, east of Lake Turkana, Kenya". Nature 448 (broj 7154): str. 688.–691. doi:10.1038/nature05986. PMID 17687323. 
  6. F. Spoor, M. G. Leakey, P. N. Gathogo, F. H. Brown, S. C. Antón, I. McDougall, C. Kiarie, F. K. Manthi & L. N. Leakey (9. kolovoza 2007.). "Implications of new early Homo fossils from Ileret, east of Lake Turkana, Kenya". Nature. svezak 448 (broj 7154): str. 688.–691. doi:10.1038/nature05986. PMID 17687323.  "A partial maxilla assigned to H. habilis reliably demonstrates that this species survived until later than previously recognized, making an anagenetic relationship with H. erectus unlikely" (Emphasis added).
  7. Miller, J.M.A. (2000.), "Craniofacial variation in Homo habilis: an analysis of the evidence for multiple species", American Journal of Physical Anthropology 112(1): str.. 103.–128.
  8. Donald C. Johanson, Fidelis T. Masao, Gerald G. Eck, Tim D. White, Robert C. Walter, William H. Kimbel, Berhane Asfaw, Paul Manega, Prosper Ndessokia & Gen Suwa (21 May 1987). "New partial skeleton of Homo habilis from Olduvai Gorge, Tanzania". Nature. svezak 327 (broj 6119): str. 205.–209. doi:10.1038/327205a0. PMID 3106831 
  9. Wood, Bernard (21. svibanj 1987.). "Who is the 'real' Homo habilis?". Nature. svezak 327 (broj 6119): broj 187.–188. doi:10.1038/327187a0. PMID 3106828 
  10. Hillary Mayell. "Killer Cats Hunted Human Ancestors". National Geographic News. http://news.nationalgeographic.com/news/2002/01/0102_020107maneater.html. pristupljeno 15. veljače 2008.. 
  11. James Urquhart. "Finds test human origins theory Finds test human origins theory", BBC News, 8. kolovoza 2007., pristupljeno 27. srpnja 2007..
  12. Griffith, Jeremy (2011.). Freedom. 3. dio. ISBN 978-1-74129-011-0. http://www.worldtransformation.com/freedom-book1-sobered-and-depressed-adolescentman/. pristupljeno 28. ožujka 2013.. 

Dodatna literatura[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]