Druga Brazilska Republika
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg)
.svg)
Druga Brazilska Republika je naziv za period u historiji Brazila od svrgavanja Estada Nova 1946. godine do vojnog puča 1964. godine kojim je uvedena vojna diktatura. Druga Republika znana je još i kao República Nova (kao kontrast Prvoj Republici, koja je bila znan kao República Velha), República de 46 (po godini osnivanja) i Período/República Populista.
Težnja za redemokratizacijom nakon Drugog svjetskog rata dovela je do kraha Vargasove diktatorske Estado Novo u vojnom udaru. Vlast je nakratko preuzeo José Linhares, koji je odmah sazvao izbore na kojima je pobijedio maršal Eurico Gaspar Dutra. Njegovom inauguracijom 31. siječnja 1946. godine službeno je formirana Druga Republika. Dutrina proamerička politika djelovala je loše po tada dobrostojeće brazilsko gospodarstvo pa je na izborima 1951. godine na vlast ponovo došao Vargas. Vargas je nastavio s politikom industrijalizacije i nacionalizacije, međutim naišao je na snažan otpor među opozicijom. Suočen s potencijalnim državnim udarom, Vargas je 1954. godine počinio suicid, a naslijedio ga je njegov potpredsjednik Café Filho.
Vargasovim suicidom došlo je do postepenog pada brazilskog populizma, koji je bio temeljna odlika Druge Republike. Iako je izdržao još desetak godina, postepeno je postajao sve slabiji, a njegov konačni krah doveo je do uspostave vojne diktature.
Juscelino Kubitschek donio je Brazilu period stabilnosti i optimizma, oživljavajući populizam svojim geslom "Pedeset godina napretka u pet". Iako je Kubitschek doista uspio ostvariti visok gospodarski rast, suočio se s povećanom inflacijom i rastom vanjskog duga, zbog čega je često bio izlagan kritikama. Uspio je očuvati demokratske temelje, a njegov najznačajniji projekt je izgradnja Brasílije, ultra modernog glavnog grada za čije je projektiranje bio zadužen Oscar Niemeyer. Od 1960. godine, Brasília je postala novi glavni grad Brazila. Nakon kratkotrajnih mandata Jânija Quadrosa (koji je podnio ostavku) i Ranierija Mazzillija (koji je kratko mijenjao Goularta dok je ovaj bio na službenom posjetu u Kini), vlast je preuzeo ljevičar João Goulart. Goulartova politika bila je temeljena na radničkoj klasi, a njegovo koketiranje s komunistima podsjećalo je na Vargasovo ranije koketiranje s integralistima.
Približavanje komunistima značilo je Goulartov kraj. Godine 1964., reakcionarske snage provele su vojni udar i svrgnuli ga s vlasti, uspostavivši vojnu diktaturu koja će vladati više od dvadeset godina.