Dede Korkut Kitabı

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Dede Korkut (Starac Korkut) je turkijski ep iz 14./15. stoljeća. Djelo se sastoji od jednog glavnog uvoda i od dvanaest priča. Često se spominje i kao Oğuz–nâme, spjev o Oguzima ili »Oguzijada«. Zapravo Dede Kurkut je dastan, to jeste ep koji se u turkijskim plemenima usmeno prenosi. Riječ dede znači djed, u smislu iskusan starac ili mudrac koga valja poslušati, stoga bi naslov se mogao zvati »Starac Korkut«. Ovo djelo predstavlja najstariji pisani trag turkijskih jezika.

Dede Korkut
Stranica Dede Korkuta iz Dresdenskog rukopisa
Autor(i)Nepoznat
Originalni naslovKitāb-ı Dedem Ḳorḳud
DržavaKavkaz (?)
JezikAnadolski staro–turski iz 11. stoljeća
Žanr(ovi)ep (dastan)

Uvod[uredi | uredi kod]

Pripovjedač spominje ime Boga (Alaha) po islamskom obrascu Bismilah[N 1] i s time počinje spjev. Dakle priča se stavlja pod Božijom zaštitom i moli se za Njegovu pomoć, što uvažava govor i daje mu podlogu vjerodostojnosti. Zatim tekst predstavlja Korkuta i na scenu stupa glavna uloga : u plemenu Bajat[N 2], ogranak Oguskog savezništva, ubrzo poslije Muhameda[N 3] je se pojavio jedan starac, zvao je se Korkut[N 4], bio je strašno mudar, iskusan i božanski nadahnut, njegovi su savjeti uvijek bili jako cijenjeni. Prorokovao je uspon i slavu plemena Kayi, dakle Osmanlija, a mnoge su njegove čuvene pouke.

Ništa ne ide dobro ako se prije ne spomene Božje ime.
Nitko ne napreduje bez volje Svemoćnog Boga.
Ništa se ne zbiva ako već nije zapisano.
Nitko ne umire prije suđenog dana.
Mrtvi se ne vraćaju u život.
Otišle duše ne vraćaju se nazad.

– Dede Korkut, iz Uvoda

Pjevanja[uredi | uredi kod]

  1. Bugač-khanu, Dirse-khanov sin ;
  2. Kako je opljačkana kuća Salura Kazana ;
  3. Priča o Bamsi Bejreku ;
  4. Kako je zarobljen knez Uruz, sin kneza Kazana ;
  5. Priča o ludom Dumrulu ;
  6. Priča o Turali-khanu ;
  7. Priča o Jigeneku ;
  8. Priča o Basatu ;
  9. Priča o Emrenu ;
  10. Priča o Segreku ;
  11. Kako je Salur Kazan bio zarobljen i kako ga je njegov sin Uruz oslobodio ;
  12. Kako su se vanjski Oghuz pobunili protiv unutarnjih Oghuza i kako je Beyrek umro ;
  13. Mudrost Dede Korkuta ;

Rukopisi[uredi | uredi kod]

Postoje prijevodi Dede Korkuta na francuskom, engleskom, mađarskom i na ruskom iz početka 18. stoljeća. Događaji ispričani u knjizi dugo su se prenosili u usmenoj tradiciji prije nego što su utisnuti na papir i obrađeni u suvremenom književnom stilu. Spjev je privukao pažnju europske javnosti 1815. godine, zahvaljujući djelomičnom prijevodu na njemački Heinricha Dieza, na temelju rukopisa pronađenog u Kraljevskoj biblioteci u Dresdenu. U Dresdenu[N 5] je sačuvan cjelovit rukopis, tzv. Dresdenski rukopis a jednu kopiju rukopisa je napravio isti H. Diez i ona se čuva u Berlinu. Prvo izdanje (1916.) kao i prvo prepisano izdanje (1938.) se osnivaju na berlinskom primjerku rukopisa. 1950. je orijentalist Ettore Rossi otkrio drugi nepotpuni rukopis u Vatikanskoj biblioteci (Cod. Turc. 102) i objavio ga kao faksimil. Godine 1958. Muharrem Ergin objavio je cijeli tekst sa faksimilima oba rukopisa. Još jedna kopija ovog djela napravljena je u augustu 1972. za Akademiju znanosti Republike Azerbajdžana. Nedavno istraživanje koje su proveli turski učenjaci otkriva da postoji turkmenska varijanta djela, koja sadrži čak šesnaest priča, koje su prepisane i objavljene u knjizi 1998. godine.

Mjesto nastanka[uredi | uredi kod]

Najstariji tragovi Dede Korkuta su pronađeni u Sibiru i u Mongoliji. Uglavnom događaji počinju u centralnoj Aziji, prelaze u Anatoliju i nastavljaju na istočnom Kavkazu (Azerbejdžan).

Datum nastanka[uredi | uredi kod]

Djelo je napisano ne ranije od 13. stoljeća i ne kasnije od 15. stoljeće, mada prva pjevanja su nešto ranija.

Priznanja[uredi | uredi kod]

U Baku 9. aprila 2000. ravnatelj Unescoa Kōichirō Matsuura je proslavio i upisao Dede Korkuta u listu Nematerijalnih svjetskih baština[1].

Dede Korkut

Nematerijalna svjetska baština
Dede Korkut
 Azerbejdžan
 Kazahstan
 Turska
Regija: Evropa
Godina upisa: 2018.
ID: 01399
Ugroženost:
Poveznica: UNESCO

Nematerijalna kulturna baština[uredi | uredi kod]

Dede Korkut je na UNESCO-voj Reprezentativnoj listi nematerijalnog svjetskog naslijeđa čovječanstva kao zajednički element nematerijalnog kulturnog naslijeđa u Azerbejdžanu, Kazahstanu i Turskoj.[2] Odluku o upisu donio je Međuvladin komitet za očuvanje nematerijalnog kulturnog naslijeđa na zasjedanju koje je održano od 26. novembra do 1. decembra 2018. u Port Louisu na Mauricijusu. [3]

Spoljašne veze[uredi | uredi kod]

Bilješke[uredi | uredi kod]

  1. ↑ Bismillâh ir–rahmân ir–rahîm ve bihî nestaîn (arap. بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ وبه نستعين) što znači »Sve u ime Boga milostivog i samilosnog i tako neka bude«.
  2. ↑ Bayat ili Bayaduri je bilo jedno od brojnih turkijskih plemena koja su bila u savezništvu s drugim plemenima i posebice sa Oguzima, od kojih se smatraju jedan ogranak. Spominje se u arapskim i u perzijskim izvorima. Bili su značajni u Ak–Kojunlu (tur. Akkoyunlu) tj. »Bijela Ovca« u smislu »Savezništvo Bijele Ovce« (1378–1503) na području zapadnog Irana i Iraka.
  3. ↑ Poslije Muhameda, dakle od 632. nadalje. No valja svakako naglasiti kako vrijeme epa kao književnog žanra je uvijek u nekoj mjeri relativno.
  4. ↑ Korkut, Qorqud ili Gorkut.
  5. ↑ SLUB Sächsische Landesbibliothek – Staats- und Universitätsbibliothek Dresden.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. ↑ (en) „Celebration of the 1300th Anniversary of Kitab-i Dede Qorqud”. Pristupljeno 20. 09. 2021. 
  2. ↑ UNESCO: Nematerijalna svjetska baština u Turskoj - ich.unesco.org - Pristupljeno 19.11.2021.(en)
  3. ↑ UNESCO: Dede Korkut - ich.unesco.org, Pristupljeno, 7.01.2023(en)
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Dede_Korkut_Kitabı&oldid=41560568