Claudio Monteverdi

Izvor: Wikipedia
Portret Monteverdija iz 1640. godine

Claudio Monteverdi (Cremona, 15.5., 1567 (kršten) – Venecija, 29.11., 1643) je bio italijanski kompozitor, orguljaš, violinist i pjevač.

Njegovo djelo obilježava prelaz od renesansne ka baroknoj muzici, tako da se njegova djela mogu uvrstiti u oba razdoblja. Bio je jedan od značajnih revolucionara promjene stila u muzici. Posljednji je veliki majstor talijanskog renesansnog madrigala i prvi izraziti operni dramatičar glazbenog baroka. Napisao je jednu od najranijih opera, ‘’Orfej’’ , i imao je sreću živjeti u svojoj slavi koja se raširila čitavom Evropom.


Život i djelo[uredi - уреди]

Rođen je u Kremoni, na sjeveru Italije. Ime ‘’Monteverdi’’, znači ‘’Zelena planina’’ na talijanskom. U djetinjstvu studirao je sa Marc-Antonio Ingegneri –om, koji je bio ‘’maestro di cappella’’ katedrale u Kremoni. Monteverdi je prva djela objavio 1582 I 1583, neke motete I sakralne madrigale, tako da je morao biti ‘’čudo’’ od djeteta. U 1587 objavio je svoju prvu knjigu sakralnih madrigala, I ubrzo potom gledao je da nađe posao van rodnog grada.

U 1590 počinje raditi na dvoru vojvode Vincenzo I of Gonzaga u Mantui kao vokalist I violinist, I 1602 postao je dirigent na tom mjestu. Sa vojvodom je išao na putovanja Evropom. Monteverdi se oženio sa dvorskom pjevačicom Claudia de Cattaneis, 20 maja 1599, koja mu je rodila dva sina - Francesco (1601–?1677/78), i Massimiliano (1604–61), i jednu kćer - Leonora (1603).

Do četrdesete godine uglavnom je skladao madrigale, skladao je ukupno devet knjiga madrigala. Deveta knjiga madrigala, objavljena posthumno 1651, sadrži lakše komade – ‘’kanconete’’ . Jako je bitno napomenuti da je Monteverdi uvođenjem novog stila u muziku, sukobljavao se sa pobornicima koji nisu bili za promjene stila. Promjena stila dovela je do stvaranja opere.

Svoju prvu operu ‘’Orfej’’ komponovao je 1607, za prigodu karnevala u Mantui. Orfej je bio veliki uspjeh, I to je najstarija opera koja je u kompletu sačuvana do danas. Ovom operom Monteverdi je stvorio potpuno nov stil u muzici – ‘’Muzička drama’’.

Upitno je da Monteverijevo najveće djelo ostaje ‘’ Vespro della Beata Vergine 1610 ’’ (Večernja molitva blažene Djevice 1610), koja je do današnjih dana ostalo kao jedno od najvećih primjera duhovne muzike, I koja odgovara djelima kao što su od Palestrine ‘’Missa Papae Marcelli’’, Händel-ov, ‘’Mesija’’, Johan Sebastijan Bah -a ‘’ Muka po Mateju ’’, Marc-Antoine Charpentier –ovim ‘’Lecon de tenebres’’. Vespers 1610, pojavio se kao istovremeni hit, iz razloga uvođenja novog stila izvođenja.

Kremonu je napustio 1612 nakon smrti vojvode, I 1613 postao je glavni muzičar Venecijanske republike, kao i dirigent u bazilici San Marco u Veneciji, gdje kad je došao odmah je uveo red među hor I instrumentaliste, koji su bili u raspuštenom stanju iz finansijskih razloga. Rukovodioci bazilike bili su zadovoljni što imaju tako izvrsnog muzičara, jer je muzika tu bila u opadanju od 1609 kad je preminuo Giovanni Croce .

U Veneciji je završio 6, 7 i 8 knjigu madrigala. Monteverdi je u Italijansku muziku uveo dotad neviđene novine, kao muzički egzibicionist, koji je burno prihvaćen sa svojim šarolikim muzičkim novinama. Svoj novi dramatičan i afektivan stil (tzv. stile concitato) izložio je u predgovoru 8. knjizi madrigala. Monteverdi je nagovjestio pojavu solo kantate najviše u ‘’Il combattimento di Tancredi e Clorinda (1624)’’ koja je minijaturna opera po stilu.

Ukupno 12 opera koje je napisao u Mantui, uništile su austrijske trupe 1630. Iste godine kuga je opustošila Veneciju, ove dve pojave uticale su vjerovatno na to da 1632 Monteverdi se zaredi za svećenika.

Kada je prva operna kuća, San Cassiano, otvorena u Veneciji 1637, Monteverdijev interes za operu se opet probudio, i preostalih 6 godina svog života komponirao je niz djela, od kojih samo dva su sačuvana.

Poslednjih godina života razbolio se, što ga nije spriječilo da objavi svoja dva nova velika djela, dve opere: ‘’Il ritorno d'Ulisse in patria ‘’(Povratak Odiseja u domovinu, 1641), ‘’I istorijska opera L'incoronazione di Poppea’’ (Krunidba Pompeje, 1642), bazirana na životu rimskog imperatora Nera, I koja se smatra vrhuncem Monteverdijevog rada, kojom je položio temelje talijanskoj baroknoj operi. Sadrži tragične, romantične I komične scene (novine u operi), kao što su I likovi u drami prvi put dobili jasne karakteristike.

Od opera sačuvane su "Orfej", "Tužaljka" iz opere "Arijana", "Povratak Odiseja u domovinu" i "Krunidba Popeje

Utjecaji Monteverdijeva stila protežu se preko venecijanske i rane napuljske operne škole sve do Händela, a naziru se i kod Lullyja, Purcella i mnogih drugih.

Preminuo je u Veneciji 1643.

Audio[uredi - уреди]

Ofrej – toccata - najpoznatiji zvuk Monteverdija, midi

Vanjske veze[uredi - уреди]