Bitka kod Mantineje (362. pne.)

Izvor: Wikipedia
Bitka kod Mantineje
Segment sukoba poslije peloponeskog rata
Datum 362. pne.
Lokacija Mantineja, Arkadija
Rezultat Tebanska pobjeda
Zaraćene strane
Teba,
Arkadija,
Beotijski savez
Sparta,
Atena,
Elida,
Mantinejski savez
Komandanti i vođe
Epaminonda Agesilaj II

Bitka kod Mantineje se odigrala godine 362. pne. između snaga Beotijskog i Arkadijskog saveza na čelu s tebanskim vojskovođom Epaminondom na jednoj, te snaga koalicije Sparte, Atene, Elide i Mantineje na čelu sa spartanskim kraljem Agesilajem II. Bitka je završila tebanskom pobjedom, ali je pogibija Epaminonde označila završetak kratkotrajne tebanske hegemonije nad Grčkom.

Sadržaj/Садржај

Uvod[uredi - уреди]

Godine 371. pne. tebanske snage su u bitci kod Leuktre katastrofalno porazile spartansku vojsku i tako okončale višedecenijsku spartansku hegemoniju. POd vodstvom Epaminonde, Teba je odmah krenula u stvaranje vlastite hegemonije te je, između ostalog, pokrenula niz vojnih pohoda na Peloponez kako bi oslabljenu Spartu okružila sa sebi prijateljskim polisima. Rezultat takvih napora je bilo stvaranje federacije Arkadijskog saveza. Spartanci su to nastojali koliko-toliko kompenzirati stvaranjem saveza sa Elejcima, stanovnicima pokrajine tradicionalno neprijateljske prema Arkadiji. Kada su tokom sukoba arkadijske snage zauzele panhelensko svetište boga Zeusa u Elidi, arkadijski grad Mantineja je to shvatio kao svetogrđe te je napustio Savez i priključio se Spartancima. Kao pomoć vjernim arkadijskim saveznicima na čelu s Megalopolisom i Tegejom se pokrenula tebanska vojska pod Epaminondom. Spartancima je, pak, u pomoć priskočila Atena, donedavni tebanski saveznik sve zabrinutiji zbog tebanske hegemonije.

Tok bitke[uredi - уреди]

Prema antičkim izvorima obje strane su raspolagale s ljudstvom približno iste kvalitete pod komandom iskusnih komandanata kao što su Agesilaj i Epaminonda. Prevagu je, kao i kod Leuktre prije devet godina, donijelo Epaminondino korištenje kosog borbenog poretka, odnosno odluka da se glavnina snaga koncentrira na lijevom krilu te tako odmah razbije spartansko desno krilo. Epaminonda je uspio sprovesti svoj plan te su Spartanci poraženi, ali je Epaminonda u borbi teško ranjen.

Posljedice[uredi - уреди]

Kada je Epaminonda s bojišta doveden na samrtnu postelju, rečeno mu je da su u borbi također poginula Jolaida i Defant, komandanti koji su ga trebali zamijeniti. Epaminonda je, svjestan kako su Tebanci ranije vojne uspjehe dugovali njegovim i sposobnostima ranije poginulog Pelopide, svoje sugrađane na samrti pozvao da odmah sklope mir i ne riskiraju ostvarene dobitke s novim ratovima. Epaminonda je umro, ali je njegova želja uslišena, i nakon bitke je uspostavljen mir, iako ne onakav kakav bi se mogao očekivati s obzirom na tebansku pobjedu. Sparta je, s druge strane, još uvijek imala kralja Agesilaja, ali je bila previše iscrpljena velikim ljudskim i teritorijalnim gubicima da bi iskoristila novonastalu tebansku slabost. Takvo je stanje stvari stvorilo ravnotežu sila u Grčkoj, ali i dugogodišnji vakuum koji će konačno iskoristiti Makedonija na čelu s Filipom II.

Napomene[uredi - уреди]

[1] Ksenofont Hellenika 5.2.1-3 on Perseus ((en))