Bitka kod Leuktre

Izvor: Wikipedia
Bitka kod Leuktre
Segment sukoba nakon peloponeskog rata
Datum 371. pne.
Lokacija Beotija
Rezultat odlučujuća tebanska pobjeda
Zaraćene strane
Beotijski savez (Teba) Sparta
Komandanti i vođe
Epaminonda Kleombrot I
Snage
6.000–7.000 hoplita
1.500 konjanika
10.000–11.000 hoplita
1.000 konjanika
Žrtve i gubici
300 prema Diodoru, 47 prema Pauzaniji 1000 prema Ksenofontu, 4000+ prema Diodoru

Bitka kod Leuktre se vodila godine 371. pne. kod sela Leuktra u blizini Tespije, drevnog grada u Beotiji, između snaga Beotijskog saveza na čelu s Tebom i snaga Peloponeskog saveza na čelu s Spartom. U njoj su tebanski vojskovođe Epaminonda i Pelopida, usprkos brojčane inferiornosti svojih snaga, a uz korištenje inovativne taktike, nanijeli katastrofalni poraz Spartancima, pri čemu je poginuo spartanski kralj Kleombrot. Tim je porazom, od koga se Sparta nikada nije oporavila, okončana višedecenijska spartanska hegemonija nad Grčkom, a koju je nakratko zamijenila tebanska hegemonija.

Pozadina[uredi - уреди]

Spartanska hegemonija nad Grčkom, uspostavljena na kraju peloponeskog rata, bila je potvrđena Antalkidinim mirom 387. pne. kojim je okončan korintski rat. Njegove odredbe su, između ostalog, raspustile Beotijski savez, ali i jamčile nezavisnost grčkih polisa. Spartanci su godine 382. pne. prekršili te odredbe kada je njihov vojskovođa Febida na prevaru zauzeo Tebu, uspostavio spartanski garnizon, a zajedno s njim pro-spartansku oligarhijsku vlast. Godine 379. pne. su Epaminonda i Pelopida digli ustanak, protjerali spartanski garnizon, uspostavili novu vlast, te potom obnovili Beotijski savez. Sparta je to protumačila kao kršenje mirovnog ugovora te započela rat protiv Tebe kojoj se, pak, pridružila Atena. Rat se nekoliko godina vodio s promjenjivim rezultatima sve dok godine 372. pne. Tebanci nisu srušili Plateju, od strane Spartanaca nedavno obnovljeni grad na granici s Atikom, tradicionalnog atenskog saveznika. Osjetivši se ugroženim, Atenjani su započeli pregovore o separatnom miru, odnosno savezu sa Spartom.

Suočeni s gubitkom saveznika, Tebanci su ispočetka pristali otići na mirovnu konferenciju u Sparti. Tamo je Epaminonda pristao na sve spartanske zahtjeve, osim raspuštanja Beotijskog saveza. Na to je spartanski kralj Agesilaj II prekinuo pregovore i naredio Kleombrotu da s vojskom Peloponeskog saveza napadne Beotiju.

Nastojeći iznenaditi Tebance, Spartanci su umjesto uobičajenog puta prešli brda kroz Tizbe te na prepad zauzeli tebansku tvrđavu Kreuzinu, zarobivši nekoliko tebanskih brodova. Kada se vojska Beotijskog saveza okupila kod Leuktre, nedostojao joj je šesti od sedam predviđenih kontingenata. Nasuprot njih je stajala cjelokupna vojska Peloponeskog saveza, koja je brojala 10-11.000 hoplita. Beotarsi su ispočetka bili podijeljeni mogu li se uopće suprotstaviti Kleombrotu, s time da je Epaminonda bio za to da se vodi bitka. Tek kada je stigao posljednji beotijski kontingent, odlučeno je da se primi bitka. Međutim, čak i s pojačanjima su beotijske snage bile slabije od peloponeskih - imale su tek 6-7.000 hoplita.

Tok bitke[uredi - уреди]

Prema Ksenofontu, bitka je počela slučajno, odnosno pokušajem tebanskih čarkaša, odnosno pratnje tebanskog logora da pobjegne s bojišta, uvjerena u neminovnost poraza. Vidjevši to, spartanski peltasti su ih napali i potisnuli prema tebanskim linijama što je kao nehotičnu posljedicu imalo jačanje tebanskih linija na lijevom krilu. Tebanci su intervenirali sa svojom nadmoćnom konjicom, spriječivši Kleombrota da sa svojom teškom pješadijom obuhvati tebansko lijevo krilo.

Većina antičkih izvora, pak, navodi da je već prije toga Epaminonda razradio plan za bitku koji se temeljio na tzv. kosom borbenom poretku. Tadašnje grčke falange su se borile u linijskom borbenom poretku, a pri čemu je desno krilo u pravilu bilo najjače, s obzirom da se većina hoplita borila s desnom rukom, držeći štitove u lijevom. Spartanci su koristili taj tradicionalni poredak, stavivši svoje najelitnije vojnike - hippeise - na čelu s Kleombrotom na krajnje desno krilo. Nasuprot tome, na lijevom krilu su se nalazile najslabije trupe, odnosno peloponeski saveznički kontingenti u čiju se efikasnost i pouzdanost Spartanci nisu mogli pouzdati.

Gore: Tradicionalni hoplitski borbeni poredak i napredovanje.
Dolje: Epaminondina taktika kod Leuktre. Osnaženo lijevo krilo napreduje, dok je desno krilo povučeno. Crveni kvadrati označavaju najelitnije formacije u jednoj od dvije falange.

Epaminonda je, pak, suprotno tradiciji, maksimalno ojačao lijevo krilo, na koje je stavio elitnu Svetu četu na čelu s Pelopidom. Lijevo krilo je, umjesto tadašnjih 8-12 redova imalo čak 50, odnosno bilo daleko dublje od spartanske falange. S druge strane je Epaminonda morao maksimalno oslabiti svoj centar i desno krilo. Nastojeći spriječiti da budu razbijeni, postavio ih je dijagonalno, odnosno iza svog lijevog krila.

Kada su se konačnbo susreli tebanska i spartanska teška pješadija, to je bilo samo na tebanskom lijevom krilu. Ispostavilo se kako je dubina tebanskog poretka Epaminondi dala daleko veću snagu od Spartanaca, čije je desno krilo razbijeno, a Kleombrot ubijen. Tebanci su se tada okrenuli nadesno prema spartanskom centru i lijevom krilu, u kome je zavladalo rasulo i panika. Kontingenti peloponeskih saveznika su, pak, iskoristili priliku da s bojišta pobjegnu bez borbe.

Posljedice[uredi - уреди]

Tebanci su, ostvarivši veliku pobjedu, ostvarili svoj neposredni cilj i trajno spriječili buduće spartanske pokušaje da napadnu Beotiju i razvrgnu Beotijski savez. U Sparti se, međutim, svi nisu pomirili s porazom, te je na Beotiju poslan manji odred hoplita na čelu s princom Arhidamom. On se, međutim, morao suočiti ne samo s pobjedničkom beotijskom, nego i tesalijskom vojskom na čelu s Jasonom od Fere. Jason je otpočeo pregovore s Arhidamom i uvjerio ga da je nastavak sukoba s Tebom ludost, na što se Arhidam pristao povući, prethodno pokupivši mrtve.

Vijest o katastrofalnom porazu Sparte se proširila po Peloponezu, gdje je u Arkadiji došlo do ustanka protiv omrznute spartanske vlasti. Sparta, čija je vojna elita, izginula nije mogla ništa učiniti da porazi ustanike, koji su osnovali novi grad po imenu Megalopolis, a kasnije sklopili Arkadijski savez. Spartanci sljedećih godina nisu mogli učiniti ništa ni protiv tebanskih pohoda kojima je opustošena Lakonija, odnosno Mesenija oslobođena od spartanske vlasti. Sparta je bitkom kod Leuktre prestala biti najjačom silom u Grčkoj, te se umjesto vojnim sredstvima za svoj opstanak morala boriti diplomacijom, uključujući saveze s vjekovnim suparnikom Atenom. Teba je, nasuprot toga, postala novi hegemon Grčke, iako je njena hegemonija kratko potrajala zahvaljujući usponu makedonskih vladara.

Bitka kod Leuktre je pažnju antičkih, a kasnije i suvremenih, historičara izazvala i kao prvi primjer gdje je brojčano slabija strana pobijedila brojčano jaču vojsku korištenjem inovativne taktike. Plutarh je, tako bio uvjeren da je Epaminonda unaprijed osmislio taktiku vođen primjerom svog prijatelja Pelopide koji je prije četiri godine sličnom taktikom nadvladao brojčano jače Spartance u manjem okršaju poznatom kao bitka kod Tegire. Drugi historičari, pak, drže da je Epaminonda inspiraciju za svoju taktiku pronašao u iskustvima Pagonde, tebanskog vojskovođe koji je porazio Atenjane u bitci kod Delija pola vijeka ranije. Suvremeni historičari drže da je Epaminonda svojom nekonvencionalnom taktikom prvi put upotrijebio princip lokalne nadmoći i manevra kako bi porazio jačeg neprijatelja, te tako poslužio kao inspiracija budućim komandantima. Među njima se ističu makedonski kraljevi Filip II i Aleksandar Veliki, te pruski kralj Friedrich II Veliki koji je u bitci kod Leutena godine 1757. također s uspjehom primijenio kosi borbeni poredak.

U popularnoj kulturi[uredi - уреди]

Godine 2003. BBC je rekonstruirao bitku u epizodi TV-serije Time Commanders.

Vanjske veze[uredi - уреди]