Ahmose I

Izvor: Wikipedia
V. Amasis II za faraona 26. dinastije čije se ime ponekad piše Ahmose II.


Prethodi:
Kamose
(kao faraon svega Egipta)
Khamudi
(kao vladar Donjeg Egipta)
Faraon Egipta
18. dinastija
Slijedi:
Amenhotep I
Ahmose I
Amosis, prema Manethonu,[1] također Amasis[2]
Fragmentarna statia lpka prikazuje lik Ahmosea I, danas u Muzeju Metropolitan.
Vladavina 1550. pne. - 1525. pne. (iako je sporno]])
25 godina po Manethonu
Nomen
G39 N5
<
iaH ms s
>

Ahmose[3]
The Moon is Born
Praenomen
M23 L2
<
ra
nb
F9
t t
>

Nebpehtire[4]
Gospodar je snaga Re
Zlatni Horus
G8
G5
S24
O34
N17
N17
Tjestawy
Onaj koji spaja
the Dvije Zemlje[5]
Nebty naziv
G16
t
t
A53 F31 t G43
Tutmesut
Savršen rođenjem[5]
Horusovo ime
G5
O29 L1 G43
Srxtail2.GIF
Aakheperu
Velik razvojima[5]
Supružnik Ahmose-Nefertari
Božja supruga Amuna
Otac Tao II Seqenenre
Majka Ahhotep I

Ahmose I (nekad pisan Amosis I što znači Mjesec je rođen) je bio faraon Drevnog Egipta i osnivač Osamnaeste dinastije. Bio je član tebanske kraljevske kuće, sin faraona Taoa II Seqenenrea i brat posljednjeg faraona Sedamnaeste dinastije, kralja Kamosea. Za vrijeme vladavine njegovog djeda ili oca, Tebanci su se pobunili protiv Hiksa, vladara Donjeg Egipta. Otac mu je ubijen kada mu je bilo sedam godina,[6] a imao je deset godina kada mu je brat umro od nepoznatih uzroka, poslije vladavine od tri godin. Ahmose I je formalno preuzeo prijestolje nakon smrti brata,[7] a po krunidbi uzeo ime Neb-pehty-re (Gospodar snage je Re).

Za vrijeme svoje vladavine dovršio je osvajački/oslobodilački pohod koji je rezultirao istjerivanjem Hiksa iz oblasti Delte, ponovno uspostavio tebansku vlast nad cijelim Egiptom i uspješno nametnuo egipatsku vlast nad bivšim vazalnim teritorijama u Nubiji i Kanaanu.[8] Potom je reorganizirao državnu upravu, ponovno otvorio kamenolome, rudnike i trgovački rute te počeo program masovnih građevina kojih nije bilo od odba Srednjeg kraljevstva. Ovaj građevinski program je kulminirao gradnjem posljednje piramide sagrađene od domaćih egipatskih vladara. Ahmoseova vladavina je postavila temelje Novog kraljevstva, pod kojim je Egipat doživio vrhunac. Vladavina mu se obično datira na period 1550–1525. pne.

Porodica[uredi - уреди]

Ahmose je potekao iz tebanske Sedamnaeste dinastije. Njegov djed i baka, Tao I i Tetisheri, su imali najmanje dvanaestoro djece, uključujući Taoa II i Ahhotep. Brat i sestra su se, u skladu s tadašnjim egipatskim kraljevskim običajima, vjenčali; djeca su im bila Kamose, Ahmose I i nekoliko kćeri.[9] Ahmose I je nastavio očevu tradiciju i oženio nekoliko svojih sestara, tako da mu je Ahmose-Nefertari postala glavnom suprugom.[9] Imali su nekoliko djece, uključujući kćeri Meretamun B, Sitamun A i sinove Siamuna A, Ahmose-ankha,[10] Amenhotepa I i Ramosea A[11] (oznake "A" i "B" nakon imena su konvencije koje koriste egiptolozi kako bi razlikovali kraljevsku djecu i supruge s istim imenom). Također su možda bili roditelji Mutneferet A, koja je postala suprugom njegovog kasnijeg nasljednika Thutmosea I. Ahmose-ankh je bio Ahmoseov prijestonasljednik, ali je umro prije svog oca nedgje između Ahmoseove 17. i 22. vladarske godine.[12] Ahmosea je umjesto toga naslijedio njegov najstariji preživjeli sin, Amenhotep I, s kojim je možda imao kratko suvladarstvo.

Ne postoji jasna granica, odnosno genealoški razlog koji dijeli 17. i 18. dinastiju. Historičar Manethon, koji je o starom Egiptu pisao za vrijeme Ptolemejske dinastije, smatrao je protjerivanje Hiksa i obnovu domorodačke vlasti nad cijelim Egiptom tako značajnim događajem, da je po njemu s Ahmeoseom počela nova dinastija.[13]

Vojni pohodi[uredi - уреди]

Sukobi između lokalnih tebanskih vladara i kralja Hiksa Apepi Awoserrea su započeli u doba Taoa II Seqenenrea te se vodili, vjerojatno s manjim ili dužim prekidima, skoro 30 godina, sve do vladavine Ahmosea I. Tao II je vjerojatno ubijen u borbi s Hiksima, kao što sugeriraju rane na njegovoj mumiji, a njegov nasljednik Kamose (za koga se vjeruje da je bio Ahmoseov stariji brat) je napado i pljačkao zemlje oko Avarisa (današnja Tell el-Dab'a), glavnog grada Hiksa.[14] Kamose je umro relativno mlad, s obzirom da mu je najkasnija vladarska godina 3. godina, te ga je naslijedio Ahmose I. Apepi je vjerojatno umro u isto vrijeme. Ne vlada konsenzus da li dva imena za Apepija označavaju razlilčite Apepije ili različita imena istog vladara, ali ako je riječ o različitim kraljevima, Apepi Awoserre je umro u isto doba kada i Kamose te ga je naslijedio Apepi II Aqenienre.[7]

Ahmose je na prijesto došao kao dijete, te je njegova majka Ahhotep, služila kao regentica dok nije odrastao. Prema specifičnim opisima njenih titula, uključujući i onu "skrbnica Egipta", uspjela je konsolidirati tebansku vlast prije Ahmoseovog stupanja na prijestolje. Ako je Apepi Aqenienre uistinu bio nasljednik Apepija Awoserrea, onda se njegovo kraljevstvo svelo na područje Delte još u doba Ahhotepinog regenstva, jer mu se ime ne pojavljuje na spomenicima i artefaktima južno od Bubastisa.[7]

Bodež s imenom Ahmosea I izložen u Kraljevskom muzeju Ontarija u Torontu

Istjerivanje Hiksa[uredi - уреди]

Većina egiptologa vjeruje kako je Ahmose svoj konačni pohod protiv Hiksa započeo oko 11. godine svoje vladavine. U isto vrijeme na prijestolju Hiksa je Apepija smijenio njihov posljednji kralj Khamudi.[8]

Događaji koji su doveli do osvajanja zemlje Hiksa su rekonstuirani na temelju nekoliko redaka na poleđini Rhindovog matematičkog papirusa, gdje se nalaze dnevnički zapisi.[15]

Na temelju njih se došlo do zaključka da je Ahmose prilikom napada na Deltu primijenio specifičnu strategiju kojom se izbjegao direktan napad na Avaris. Egipatske snage su u Heliopolis ušle u julu, da bi se potom pomakle u istočni dio Delte i zauzele grad Tjaru u oktobru. Osvajanjem Tjarua,[16] Ahmose je prekinuo komunikacije između Kanaana i Avarisa. To sugerira da je Avaris htio osvojiti uz pomoć blokade, te spriječiti dostavu pomoći i ljudstva Hiksima od njihovih sunardonjaka u Kanaanu.[17]

Detalji o nastavku pohodu su rekonstruriani na temelju zapisa na zidzu grobnice jednog od suionika, Ahmosea, sina Ebane. Oni sugeriraju da je Ahmose I tri puta napadao Avaris, s time da je jednom morao gušiti pobunu u Egiptu. Četvrti put m je uspjelo osvojiti grad.[18] Potom je Hikse istjerao tako što je tri godine opsjedao grad Sharuhen u Gazi te ga osvojio u 16. godini svoje vladavine.[19][20]

Nastavak vojnih pohoda[uredi - уреди]

Nakon što je porazio Hikse, Ahmose je nastavio vojne pohode, ovaj put na sjever u Siriju, i na jug u Nubiju.

Pohod poduzet u 22. godini vladavine je stigao do Djahyja u Levantu, a neki egiptolozi vjeruju da je čak dostigao Eufrat. Jedan od gradova za koje se zna da je došao pod udar Ahmoseove vojske je Kedem (u blizini Byblosa), prema ostrakonu u grobnici njegove supruge Ahmose-Nefertari.[21]

Nema previše detalja o ovom pohodu, s obzirom da Ahmose, sin Ebane, u njemu nije sudjelovao i nije ga mogao opisati. Međutim, arheološka iskapanja južnog Kanaana i tragovi datirani u kasni 16. vijek pne. sugeriraju da Ahmose i njegovi neposredni nasljednici nisu imali namjere osvojiti Kanaan, nego prije svega uništiti gradove Hiksa i tako stvoriti svojevrsnu "sigurnosnu zonu", odnosno spriječiti da se stvori sila koja bi ikada više mogla ugrožavati Egipat.[22]

Pohodi Ahmosea I su bolje dokumentirani. Nakon prvog nubijskog pohoda, lokalni velmoža Aata se pobunio protiv Ahmosea, ali je poražen. Sljedeću pobunu je vodi protutebanski egipatski velmoža po imenu Tetian, ali je i on poražen. Ahmose je tako ponovno uspostavio egipatsku vlast nad Nubijom i uspostavio upravno središte u Buhenu.[8] Tom prilikom je Ahmose sistemom darova na svoju stranu privukao lokalne knezove.[23]

Umjetnost i građevine[uredi - уреди]

Nakon što je ujedinio Gornji i Donji Egipat, Ahmose je gotovo odmah započeo s izgradnjom monumentalnih građevina. Ahmose je, prema nekim izvorima, u taj cilj utrošio desetinu svog nacionalnog proizvoda Egipta traditional gods,[24], što je uključivalo i umjetnička djela. S druge strane, poraz Hiksa se dogodio pred sam kraj Ahmoseove vladavine, te se smatra da je program trajao samo sedam godina,[25] odnosno da je većinu građevina dovršio njegov sin i nasljednik Amenhotep I.[26]

Građevine i umjetnička djela iz perioda Ahmoseove vladavine su koristile mnogo finije materijale nego u doba Drugog prijelaznog perioda; to se obično tumači time da je povratak egipatske vlasti nad Deltom i Nubijom omogućio pristup novim sirovinama kao što su zlato i srebro iz Nubije, Lapis lazuli iz dalekih krajeva centralne Azije, cedar iz Byblosa,[27] a na Sinaju su otvoreni rudnici tirkiza Serabit el-Khadim.[28] Egipat je također ostvario i veze s Minojcima o čemu svjedoči nekoliko objekata, a Egipćani su Egej smatrali dijelom svog imperija.[27] Ahmose je također otvorio kamenolome u Turi odakle se nabavljao vapnenac za spomenike, te koristio azijsku stoku iz Fenicije kako bi vukli kamenje, o čemu svjedoči napisi.[29]

Umjetnički stilovi iz vladavine Ahmosea I su slični kraljevskom tebanskom stilu Srednjeg kraljevstva,[30] a stele iz perioda su iste kvalitete.[28] To neki tumače konzervativnim nastojanjem da se Egipat što je moguće više približi izgledu od prije Hiksa. Usprkos toga, postoje samo tri statue Ahmosea I: shabti, koji je danas u Britanskom Muzeju, vjerojatno iz njegove grobnice (koja nikad nije bila jasno određena), i dvije statue; jedna u Muzeju Metropolitan, druga u Kartumskom Muzeju.[31]

Bilješke[uredi - уреди]

  1. Sir Alan Gardiner Egypt of the Pharaohs, OUP, 1964
  2. The Columbia Encyclopedia, Sixth Edition. Amasis I
  3. Clayton, Peter. Chronicle of the Pharaohs, Thames and Hudson Ltd, paperback 2006. p.100
  4. Clayton, op. cit., p.100
  5. 5.0 5.1 5.2 Wiener, Malcolm H. and Allen, James P. The Ahmose Tempest Stela and the Thera Eruption p.3 Journal of Near Eastern Studies, Vol. 57, No. 1 (Jan., 1998)
  6. Shaw, Ian. The Oxford History of Ancient Egypt. p. 199. Oxford University Press, 2000.
  7. 7.0 7.1 7.2 Grimal, Nicolas. A History of Ancient Egypt. p. 192. Librairie Arthéme Fayard, 1988.
  8. 8.0 8.1 8.2 Grimal, Nicolas. A History of Ancient Egypt p. 194. Librairie Arthéme Fayard, 1988.
  9. 9.0 9.1 Grimal, Nicolas. A History of Ancient Egypt p. 190. Librairie Arthéme Fayard, 1988.
  10. Aidan Dodson (1990). "Crown Prince Djhutmose and the Royal Sons of the Eighteenth Dynasty". The Journal of Egyptian Archaeology 76. 
  11. Dodson, Aidan; Hilton, Dyan. The Complete Royal Families of Ancient Egypt, p. 126. Thames & Hudson, 2004.
  12. Wente, Edward F. Thutmose III's Accession and the Beginning of the New Kingdom p. 271, Journal of Near Eastern Studies, University of Chicago Press, 1975.
  13. Redford, Donald B. History and Chronology of the 18th Dynasty of Egypt: Seven Studies. p. 28. University of Toronto Press, 1967.
  14. Shaw, Ian. The Oxford History of Ancient Egypt, p. 199. Oxford University Press, 2000.
  15. Spalinger, Anthony J. War in Ancient Egypt: The New Kingdom, p. 23. Blackwell Publishing, 2005.
  16. Redford, Donald B. History and Chronology of the 18th Dynasty of Egypt: Seven Studies, pp. 128. University of Toronto Press, 1967.
  17. King of the Wild Frontier. pristup 23.8. 2006.
  18. Breasted, James Henry. Ancient Records of Egypt, Vol. II, pp. 7–8. University of Chicago Press, Chicago, 1906.
  19. Grimal, Nicolas. A History of Ancient Egypt. p. 193. Librairie Arthéme Fayard, 1988.
  20. Redford, Donald B. History and Chronology of the 18th Dynasty of Egypt: Seven Studies, pp. 46–49. University of Toronto Press, 1967.
  21. Weinstein, James M. The Egyptian Empire in Palestine, A Reassessment, p. 6. Bulletin of the American Schools of Oriental Research, nº 241. Winter 1981.)
  22. Weinstein, James M. The Egyptian Empire in Palestine, A Reassessment, p. 7. Bulletin of the American Schools of Oriental Research, nº 241. Winter 1981.
  23. Shaw, Ian. & Nicholson, Paul. The Dictionary of Ancient Egypt, p. 18. The British Museum Press, 1995.
  24. Maspero, Gaston. History Of Egypt, Chaldaea, Syria, Babylonia, and Assyria, Volume 4 (of 12), Project Gutenberg EBook, Release Date: December 16, 2005. EBook #17324.
  25. Shaw, Ian. The Oxford History of Ancient Egypt p. 209. Oxford University Press, 2000.
  26. Shaw, Ian. The Oxford History of Ancient Egypt, p. 213. Oxford University Press, 2000.
  27. 27.0 27.1 Catalogue Général 34001, Egyptian Museum, Cairo.
  28. 28.0 28.1 Grimal, Nicolas. A History of Ancient Egypt p. 200. Librairie Arthéme Fayard, 1988.
  29. Quarry Inauguration, accessed July 28, 2006.
  30. Edna R. Russman et al. Eternal Egypt: Masterworks of Ancient Art from the British Museum, pp. 210–211.
  31. Edna R. Russman et al. Eternal Egypt: Masterworks of Ancient Art from the British Museum. p. 210-211.

Literatura[uredi - уреди]

Tiskani izvori[uredi - уреди]

  • Breasted, James Henry. Ancient Records of Egypt, Vol. II University of Chicago Press, Chicago, 1906. ISBN 90-04-12989-8.
  • Catalogue Gènèral 34001, Egyptian Museum, Cairo.
  • Clayton, Peter. Chronicle of the Pharaohs, Thames and Hudson Ltd, paperback 2006.
  • Cooney, J. D. Glass Sculpture in Ancient Egypt. Journal of Glass Studies 2 vol. 11, 1960.
  • Dodson, Aidan. Crown Prince Djhutmose and the Royal Sons of the Eighteenth Dynasty The Journal of Egyptian Archaeology, vol. 76, 1990.
  • Dodson, Aidan. Dyan, Hilton. The Complete Royal Families of Ancient Egypt Thames & Hudson, 2004. ISBN 0-500-05128-3.
  • Edna R. Russman et al. Eternal Egypt: Masterworks of Ancient Art from the British Museum. 2001. ISBN 0-520-23086-8.
  • Gardiner, Alan (Sir). Egypt of the Pharaohs, Oxford University Press, 1964. ISBN 0-19-500267-9
  • Gordon, Andrew H. A Glass Bead of Ahmose and Amenhotep I. Journal of Near Eastern Studies, vol. 41, no. 4, October 1982.
  • Grimal, Nicolas. A History of Ancient Egypt. Librairie Arthéme Fayard, 1988. ISBN 90-04-12989-8.
  • Helk, Wolfgang. Schwachstellen der Chronologie-Diskussion. Göttinger Miszellen, Göttingen, 1983.
  • Lehner, Mark. The Complete Pyramids. Thames & Hudson Ltd, 1997. ISBN 0-500-05084-8.
  • Maspero, Gaston. History Of Egypt, Chaldaea, Syria, Babylonia, and Assyria, Volume 4 (of 12), Project Gutenberg EBook, Release Date: December 16, 2005. EBook #17324. http://www.gutenberg.org/files/17324/17324.txt
  • Murnane, William J. Ancient Egyptian Coregencies, Studies in Ancient Oriental Civilization. No. 40. The Oriental Institute of the University of Chicago, 1977.
  • Redford, Donald B. Egypt, Canaan, and Israel in Ancient Times. Princeton University Press, Princeton NJ, 1992. ISBN 0-691-00086-7.
  • Redford, Donald B. History and Chronology of the 18th Dynasty of Egypt: Seven Studies. University of Toronto Press, 1967.
  • Shaw, Ian. The Oxford History of Ancient Egypt. Oxford University Press, 2000. ISBN 0-19-815034-2.
  • Smith, G Elliot. The Royal Mummies, Gerald Duckworth & Co Ltd., 2000. ISBN 0-7156-2959-X.
  • Spalinger, Anthony J. War in Ancient Egypt: The New Kingdom. Blackwell Publishing, 2005. ISBN 1-4051-1372-3
  • Tyldesley, Joyce. Egypt's Golden Empire: The Age of the New Kingdom. Headline Book Publishing Ltd., 2001. ISBN 0-7472-5160-6.
  • Tyldesley, Joyce. The Private Lives of the Pharaohs. Channel 4 Books, 2004. ISBN 0-7522-1903-0.
  • Weinstein, James M. The Egyptian Empire in Palestine, A Reassessment. Bulletin of the American Schools of Oriental Research: No 241. Winter, 1981.
  • Wente, Edward F. Thutmose III's Accession and the Beginning of the New Kingdom. Journal of Near Eastern Studies, University of Chicago Press, 1975.

Vanjske veze =[uredi - уреди]


Heraldic hourglass.svg Nedovršeni članak Ahmose I koji govori o historiji je u začetku. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.