Župa Rama u naslovu ugarskog kralja

Župa Rama u naslovu ugarskog kralja počela se pojavljivati u istorijskim dokumentima od početka XII stoljeća.

Ugarski kraljevi i titule

Ugarski kraljevi iz dinastije Arpadovića su, na primjer, regnum Croacie et Dalmacie stekli nasljednim pravom, ali da historijsko pravo nije jedina osnova za arpadovsko stjecanje naslova i zemalja pokazuje slučaj Srbije i Bugarske. Obe se zemlje nalaze u tituli ugarskih vladara od početka XIII. st. kad je kralj Emerik najprije uspješno ratovao u Srbiji, a zatim i u Bugarskoj. Oba su naslova, dakle, rezultat ratovanja. Nakon dvije godine Ugari su se morali povući iz Srbije. Naslov je ostao nekoliko stoljeća, iako Arpadovići, a i sam Emerik, nisu imali više nikakvo trajnije pravo nad jednom ili drugom zemljom. Bila je to samo uspomena na trenutačan uspjeh ugarskog oružja.

U početku XII. st. na hrvatsko-dalmatinsko prijestolje sjeo je Ladislav Arpadović I. (kralj Ugarske, Dalmacije i Hrvatske). Ta izmjena najmanje je utjecala na Bosnu, jer Arpadovići nemaju na nju nikakvo istorijsko pravo. Stoga u svojoj tituli tek kasnije dodaju, kralj Rame, jer znaju da je to druga političkoteritorijalna zajednica. To što je možda Mihajlo Krešimir II »ovladao« Bosnom, bilo je odavno zaboravljeno, jer nakon toga, nije više između Bosne i hrvatskih zemalja bilo nikakvih dodira. Potvrda je vjerski život, koji je sredinom XI. st. bujao na jadranskoj obali, nije ni mogao prodrijeti do Bosne.

U historigrafiji vlada mišljenje da su bosanske zemlje od četrdesetih godina XII. st. ugarske vazalne zemlje. Povelja iz 1238, u kojoj se javlja Bela II Hungarie, Dalmacie, Croacie Rameque Rex, nalazi se u prepisu u rukopisu iz XVIII stoljeća – Mensa episcopalis Donationales, splitske episkopije.

Dokumenta splitske crkve

Popis isprava i dokumenata u kojima se javlja naslov rex Rame ili Rama kao zemlja ugarskog vladara vrlo je zanimljiv. Od devet isprava do 1172. godine, osam je neposredno, na ovaj ili onaj način vezano uz Split. Od tih osam, šest je - to jest isprave iz 1103, 1138, 1143, dvije iz 1158. i 1163 - isprava izdano u korist splitske crkve što govori da su autori ili tačnije, sastavljači i naručitelji spomenutih dokumenata iz krila te crkve. Istoričari se slažu da je isprava iz 1103 falsifikat. Jedino Nada Klaić smatra - da su svih šest isprava - čisiti falsifikati splitske crkve!

Sabor u Ostrogonu

U jednom dokumentu benediktanskog manastira Admonta pominje se da je kralj Bela II na saboru u Ostrogonu, svom sinu Ladislavu dodijelio bosanski dukat (Bosnesnem ducatum dedit).

Pravo na naslov – Kralj Rame

Bliska hronološka veza povelje iz 1138. Godine i dokumenta iz Manastira Admonta bila je polazna osnova koja se uzimala za ispitivanje okolnosti i prava po kojima je Rama uvedena u titulaturu ugarskih kraljeva. Nema jedinstvenog mišljenja na osnovu kog prava su Arpadovići uzeli naslov Rex Rame, pa se i istoriografiji navodi nekoliko predpostavki.

1. Nakon smrti Časlava Klonimirovića Bosna je možda dio kraljevine Hrvatske«, zatim od 1028. bizantskog carstva, pa opet kraljevine Hrvatske (naročito između 1069-1090), onda Srbije (to jest dio zetske ili dukljanske kraljevine) od 1090. do 1102. i najposlije bila je Bosna samostalna od 1102. do 1138. Tada se Bosna, sama od svoje volje pridružila Ugarskoj, kao i Hrvatska 1102. godine.

2. Za vreme borbe o prevlast između Raške i Zete, zauzeli su Mađari severnu Bosnu (oko 1135 god.) Od toga su vremena ugarski kraljevi stalno, i onda kada Bosnom nisu vladali, nosili naziv kralja bosanskog i radili su na tome da Bosnu i faktički pokore. Bela II dobio je Bosnu kao miraz sa svojom »ženom Jelenom, kćerkom srpskog velikog župana Uroša I«.

3. Bosnom su do 1138. upravljali domaći banovi, a sama Bosna se dobrovoljno podvrgla ugarskoj vlasti.

4. Bosna nije ušla u u titularu ugarskih vladara jer u predhodnom periodu nije imala državno uređenje, već su u njoj živjela slobodna plemena, koja su se dobrovoljno podvrgla ugarskoj vlasti. Nakon toga došlo je do spajanja Bosne i Rame.

5. Za vlade Bele II i Jelenino (srpska princeza udata za kralja Belu II) dobili su Mađari Ramu, a možda i ostalu Bosnu. U osnivačkoj povelji manastira Čatara u Mađarskoj, na skupu u Ostrogonu, 1137. god., Bela II "po pristanku cijele zemlje" daje bosansko vojvodstvo svom sinu Ladislavu. Nema nikakva pomena o tom kako je Bosna došla u mađarski posjed; ali ne izgleda nemoguće, da je dolazak Mađara u Ramu, svakako iz Dalmacije, mogao biti i bez otpora s bosanske strane

6. U titulari ugarskih kraljeva Rex Rama samo se izražavaju pretenzije Ugarske prema Bosni.

7. Ime Bosne na čudan i još neobjašnjiv način u ugarskoj kraljevskoj tituli je zamijenila Rama.

Manojlo Komnen i titule

Stvarni gospodar Balkanskog poluostrva sredinom XII stoljeća ponovo je postala Vizantija. Njen vladar, Manojlo Komnen u skladu sa stvarnim proširenjem svoje vlasti na ugarske zemlje, povećao je i svoj vladarski naslov unoseći u njega sve stečevine u ratu s Ugrima. Balkanske zemlje su u Manojlovu naslovu iz 1166. g. unesene, između ostalog, ovim redom: dalmatinski, ugarski, bosanski, hrvatski (vladar). On uzima i naslov ugarskog vladara. Sa stajališta bizantskih careva njegov je postupak ne samo razumljiv, nego i opravdan: samo on je car, basileus, autokrator i augustus u stečenim zemljama i nijedan od „barbarskih“ vladara ne može nositi bilo koji od carskih naslova. Sistem održavanja vazalnih odnosa vizantijskog cara i vladara drugih država, dozvoljavao je upotrebu – vizantijskih vladarskih titula.

Nakon Manojlove smrti Bela III ne uzima naslov rex Bosne? Čini se zato što u Bosni tada vlada njezin samostalni vladar (ban Kulin kojeg je Manojlo postavio), a Bela III nije u situaciji da sam kao vizantijski car stvara ili se kiti nekim vladarskim naslovima na koje nema nikakva prava.

Literatura

• Vladimir Ćorović, Beograd, novembar 2001 - Istorija srpskog naroda
• Pavao Anđelić, Svjetlost, Sarajevo, 1982 – STUDIJE O TERITORIJALNOPOLITIČKOJ ORGANIZACIJI SREDNJOVJEKOVNE BOSNE