Žitija mučenika

Izvor: Wikipedia

Žitija mučenika ili Djela mučenika (lat. Acta Martyrum, Gesta, Passiones) su ranohrišćanski spisi koji opisuju stradanja hrišćanskih mučenika.

Sadržaj/Садржај

Povest[uredi - уреди]

Već u II stoljeću pojavili su se opisi mučeničke smrti pojedinih svjedoka za kršćansku vjeru, koji su se, čim se razvilo štovanje mučenika, čitali u kršćanskoj zajednici tokom liturgije kojom se slavio spomen godišnjice njihove smrti. To su počeci veoma važnog književnog roda kršćanske literature, koji će se tijekom vremena jako razviti, a koji jednim općim imenom nazivamo hagiografija. Prvi spisi te vrste koji su se pojavili u starokršćanskoj literaturi bili su u strogom smislu samo opisi mučeništva, a nisu još bili opisi mučenikova života i djelovanja od rođenja do smrti. Spisi biografskog karaktera (životopisi) pojavljuju se kasnije, kao drugi stupanj razvitka te književnosti. Najstariji spisi obično nose ime Acta (ili Gesta) martyrum, te Passiones ili Martyria. možemo ih podijeliti u tri kategorije: 1. historijske; 2. panegiričke; 3. artificijalne.[1]

Najstariji opisi mučeništva spadaju u historijsku kategoriju. Povijesna vjernost je njihova najvažnija odlika. Oni najčešće donose službene sudske zapisnike rimskih državnih sudova. Pored nekoliko uvodnih i nekoliko zaključnih riječi, ti spisi obično ne sadržavaju drugo osim pitanja što su ih sudske vlasti postavile mučeniku, njegovih odgovora kako su ih zabilježili službeni zapisničari, te izdiktirane presude. Ti su se dokumenti stavljali u javni arhiv, a kršćani su uspijevali dobiti prepis službenog originala. Ti su spisi od najviše povijesne vrijednosti, jer je riječ o neposrednim vrelima, dokumentima koji se ograničavaju na utvrđivanje činjenica. Pitanja i zahtjevi paganskih sudaca su često lakonski; oni se ne upuštaju u raspravljanje, traže od mučenika samo da se pokore naredbama; idu za tim da postupak bude što kraći. A i odgovori mučenika su isto tako obično kratki i sažeti, ili su bar tako od zapisničara zabilježeni. Stoga je za tumačenje onih mučenikovih odgovora koje je sudac držao nepotrebnim zastranjivanjem od glavnog pitanja, potrebna hermeneutska vještina.[2]

Postoje i artificijelne ili legendarne »Passiones« koje možemo, s obzirom na literarnu vrstu, nazvati i epskima. Ti su tekstovi napisani dosta vremena poslije mučeništva. U značajnom broju slučajeva riječ je o čistoj tvorbi imaginacije, bez ikakvog povijesnog temelja. Temeljna značajka tih spisa jest da za njih mučenik više nije čovjek podložan slabostima, nego je to nadljudsko biće koje po svojoj volji raspolaže snagom i pomoću Božjom: heroj koji vidljivo nadvisuje sve druge ljude oko sebe inteligencijom, duševnom nadmoći, vidljivim intervencijama Božjima u njegovu korist. On drži autoritativne i duge govore, njegove se muke bez uvjerljivog razloga produžavaju i umnogostručuju kako bi se očitovala njegova sasvim nadljudska i bezmjerna snaga u podnošenju. Prema tome, glavni su elementi tih spisa: govori, krvave scene, čudesa. U povijesnim »Passiones« govori mučenika su iznimka, a u ovima su oni pravilo, i često sadržavaju čitave teološke rasprave. U epskim se opisima mučenik često sucu obraća s pogrdama i uvredama. Nerijetko ćemo tu naići i na zazivanje zla i osvete na suca. U suđenju često sudjeluje direktno car, a svakako veći broj magistrata, vojnika, krvnika, kod čega je vrlo često stvar teško povijesno uskladiti, jer se nađu zajedno osobe koje ne mogu ići zajedno. Dok su u povijesnim opisima mučeništva predstavnici vlasti gotovo redovito umjereni, izvršavaju odredbe, ponekad čak sa žaljenjem, u epskim su spisima to gotovo redovito ljudi prožeti bijesom na kršćane, žedni krvi i puni okrutnosti. U epskim djelima mučenika se tijekom suđenja često preobraćaju velika mnoštva ljudi.[2]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Usp. H. DELEHAYE, Les Passions des Martyres et les genres littéraires, Bruxelles 1921, str. 9
  2. 2.0 2.1 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)

Vidi još[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]