Scilitanski mučenici

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Scilitanski mučenici su bili dvanaest kršćana - sedam muškaraca i pet žena - iz drevnog grada Scilijum u rimskoj provinciji Africi, koji su 17. jula 180. pogubljeni od strane vlasti zbog ispovijedanja zabranjene kršćanske vjere. Zapis o njihovom mučeništvu (Acta martyrum), temeljen na rimskim sudskim dokumentima, predstavlja prvo korištenje latinskog jezika od strane kršćana, kao i prvi spomen kršćana u Sjeverozapadnoj Africi.

Rimokatolička crkva ih slavi 17. jula.

Mučeništvo[uredi | uredi kod]

Rimski zvaničnici, koji su imali neprijatnu dužnost da naređuju pogubljenja zbog nepokornosti, su često pokušavali da ubede optužene da spasu svoje živote.[1] Izveštaj iz Severne Afrike opisuje kako je prokonzul Saturnin, suočen sa devet muškaraca i tri žene koji su bili optuženi da su hrišćani, postupio da bi im spasao živote, rekavši:

Ako se urazumite, dobićete oproštaj od našeg cara gospodara ... I mi smo religiozni ljudi, a naša religija je jednostavna: Mi se zaklinjemo genijem našeg gospodara cara i molimo se za njegovo zdravlje — kao što i vi treba da učinite.[2]

Naišavši na njihovu odlučnu odbojnost, Saturnin je upitao: »Možda vam je potrebno još vremena da ponovo razmislite?« Sperat, jedan od optuženih, odgovorio je: »U tako pravednoj stvari nema potrebe da se razmišlja.« Uprkos tome, prokonzul je odredio tridesetodnevno odlaganje uz reči: »Razmislite.« Ali posle trideset dana, nakon ispitivanja optuženih, Saturnin je bio primoran da izda naređenje:

S obzirom na to da su Sperat, Narzal, Kitin, Donata, Vestija, Sekunda i ostali priznali da su živeli u skladu sa običajima hrišćana, i s obzirom na to da su, iako im je bila data prilika da se vrate rimskom načinu, ostali uporni u svojoj tvrdoglavosti, osuđuju se stoga da budu pogubljeni mačem.[3]

Sperat je rekao: »Hvala Bogu!« Narzal je rekao: »Danas smo mučenici na nebu. Neka je hvala Bogu!«

Stari Rimljani najčešće nisu razumeli hrišćansko srljanje u smrt, a ovakvo ponašanje izazvalo je prezir cara stoika Marka Aurelija, koji je prezirao hrišćane kao morbidne i zavedene egzibicioniste.[1]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 Elejn Pejgels - Gnostička evanđelja (scribd)
  2. »Dela skilitskih mučenika« 1—3, u: CHRISTIAN MARTYRS, 86—87.
  3. »Dela skilitskih mučenika«, 14, u: CHRISTIAN MARTYRS, 88—89.

Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]