Vladimír Menšík

Vladimir Menšik (rođen 9. listopada 1929. u Ivančicama - umro 29. svibnja 1988. u Brnu) bio je češki glumac, moderator, narodni pripovjedač i zabavljač, nositelj nagrade Nacionalnog umjetnika te otac glumice i voditeljice Martine Menšíkove. U kazalištu je igrao vrlo malo – većinu od oko 150 uloga odigrao je na filmu i televiziji.

Život

Rodom iz Ivančica u Moravskoj, kao umjetnik se kalio u ansamblu pjesama i plesova Adolfa Pištěláka. Završio je industrijsku školu i neko vrijeme radio u Brnu. Tek kasnije pokušao je upasti na Brno JAMU (Akademija scenskih umjetnosti Janáček - Janáčkova akademie múzických umění), što mu je uspjelo iz drugog pokušaja, a nakon diplome 1953. pridružio se Vesnického divadlu, gdje ga 1954. otkriva i angažira E. F. Burian. Unatoč tome što je ovdje dobio mnogo prilika i iako je bio potpuno zaokupljen kazalištem, želio je glumiti u filmu. Njegov prvi nastup pred kamerama odigrao se u filmu Velká příležitost (Velika prilika), u dosta sporednoj ulozi. Tek je u filmu Dědeček automobil redatelja Alfreda Radoka, gdje je igrao talijanskog mehaničara, privukao veću pozornost. Zbog svog rada na filmu došao je u sukob s E. F. Burianom koji nije bio ljubitelj filma. Napustio je kazalište i 1958. potpisao ugovor s filmskim studijom Barrandov.

U kazalište se vraćao manje-više rijetko. Za vrijeme 1950-ih i 1960-ih njegova je filmska karijera uzletjela. Tada je već prevazišao uloge komičara te je bio u stanju briljantno prikazati tragikomične ili čak dramatične uloge. Sedamdesetih je nastupao uglavnom u humorističnim ulogama, kako u filmovima, tako i u pripovijetkama i serijama. Menšík je bio izvrstan zabavljač i izvrstan pripovjedač. Nastupio je u doslovno stotinama televizijskih emisija i ostvario preko 150 uloga na filmu i televiziji. Vrijedno je spomenuti, između ostalih, program Bakaláři i nezaboravne novogodišnje emisije. Dugi niz godina bolovao je od teške astme. Bio je veliki pušač i često je pio alkohol, ali je prestao piti i pušiti zbog zdravstvenih problema. Zadnji put se pred kamerom pojavio 27. svibnja 1988. u emisiji Abeceda. Umro je u Brnu dva dana kasnije,a pokopan je na groblju Olšany u Pragu.

Menšik je bio dvaput oženjen. S prvom suprugom Věrom imao je dvoje djece - sina Petra (* 1955.) i kćer Vladimíru (* 1957.). S drugom suprugom Olgom imao je i dvoje djece - sina Jana (* 1962.) i kćer Martinu (* 1965.), koja je krenula očevima stopama i postala glumica.

Povezanost s rodnim krajem

Menšík nikada nije zaboravio svoj rodni grad i uvijek je isticao svoje porijeklo. Prije svega, to je činio u svojim pripovijetkama. Također u svojim filmskim ulogama ponekad je i malo spomenuo svoj rodni grad, koji je na taj način promovirao. (Na primjer, u filmu "Pane, vy jste vdova" iznenađen od časnika, kad pita: "A tko ste vi?!?" Menšik odgovara: "Šesta pješačka iz Ivančica!". Rodne Ivančice sjećaju se Menšika pa je tako u osnovnoj školi koja nosi njegovo ime otkrivena njegova bista. Na zidu njegove rodne kuće u Ivančicama nalazi se spomen ploča na kojoj je portret glumca. U obližnjem Memorijalu Alfonsu Muchi također se nalazi stalni postav Vladimíra Menšíka. Vidikovac Vladimír Menšík u Hlinu svečano je otvoren 29. travnja 2007. godine. U mjesto Dolni Police, Menšik je na kući br. 6 imao vikendicu, a 2005. Olga Menšikova ponudila je dio stvari iz vikendice Muzeju nacionalne povijesti u Češkoj Lípi. Ubrzo nakon toga, muzej je stvorio zasebnu prostoriju u prizemlju glavne zgrade, izložba se zove Na chalupě u Vladimíru Menšík.

U Brnu je do 2013. postojao kafić Vladimíra Menšíka u vlasništvu njegovog sina Petra.

U prosincu 2016. godine novoisporučeni tramvaj Škoda 13T Transportnog poduzeća grada Brna dobio je ime po Vladimiru Menšiku.

Zanimljivosti

Vladimír Menšík je znao svirati klavir i mandolinu. Igrao je natjecateljski rukomet te rekreativno nogomet. Kad je trebao doći na prvu probu predstave Těžká Barbora u režiji Jana Wericha, zaspao je i Werich mu nije dao drugu priliku.

Tempo Vladimíra Menšíka bio je zaista užurban, obično je snimao filmove tijekom praznika. Sa sobom je uvijek nosio velik broj lijekova, od kojih nekih nije bilo ni u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Za ovaj užurbani posao imao je nekoliko razloga: s jedne strane volio je kontakt s ljudima, a s druge financijski je uzdržavao velik dio svoje obitelji.

Bio je u Komunističkoj partiji 10 godina, ali je izbačen zbog pasivnosti.

Kao nacionalnog umjetnika imenovao ga je Gustáv Husák.

Spomen ploča u Ivančicama

Liona Feuchtwangera opisao je kao svog omiljenog pisca, a volio je ratnu književnost.

Htio je prije u mirovinu, pa je iskoristio činovničke greške i posvuda naveo svoj datum rođenja 1924. godine, čime je bio pet godina stariji.

Vanjske veze

• Wikimedia Commons ima još multimedijalnih datoteka vezanih za: Vladimír Menšík
• Vladimír Menšík (in Czech) Life, work, epoch
• Vladimír Menšík na sajtu IMDb
• Ivančice Arhivirano 2012-07-16 na Wayback Machine-u
• School bearing Menšík's name, with some pictures and facts (in Czech)