Veliki rimski požar

Izvor: Wikipedia
Karl von Piloty: Neron promatra rimski požar (1861)

Veliki rimski požar ili Veliki požar Rima (latinski: Magnum Incendium Romae) je naziv za požar koji je u ljeto 64. pogodio Rim i opustošio veći dio grada. Taj je događaj predstavljao najveću katastrofu u historiji grada od galskog pustošenja godine 390. pne. i za posljedicu imao nestanak mnogih velebnih građevina i vrijednih historijskih artefakata; kao neposrednu političku posljedicu je imao slabljenje autoriteta cara Nerona i nestanak Julijevsko-Klaudijevske dinastije, a dugoročno je imao značajan uticaj na razvoj kršćanstva, s obzirom da su rani vođe tog pokreta stradali pod optužbom za podmetanje požara.

Izbijanje i tok požara[uredi - уреди]

Prema podacima antičkih autora, požar je izbio noću 18. jula 64. u trgovačkoj četvrti, gdje je, prema Tacitu, njegovo brzo širenje potpomogao ljetni vjetar, kao i činjenica da je Rim tada još uvijek velikim dijelom bio sačinjen od drvenih građevina, sagrađenih neplanski i grupiranih u uske uličice. Brzina i razmjeri požara su izazvali sveopću paniku, pa, prema Tacitu, nije bilo ni organiziranog pokušaja da se on ugasi. Prema svjedočanstvima koje navodi Tacit, individualne pokušaje gašenja su spriječavale bande nasilnika, od koje su neke čak i bacale baklje na još netaknute zgrade i tvrdile da djeluju po naređenjima; Tacit smatra kako je moguće da je do podmetanja zbilja došlo zbog nečijeg naređenja, ali i da je riječ o oportunističkim kriminalcima.

U svakom slučaju, požar je zaustavljen tek nakon šest dana, kada se između spaljenih zgrada stvorilo dovoljno otvorenog prostora da spriječi njegovo naglo širenje. Među pogođenim područjima se našao i elitni kvart na brdu Palatin, gdje je stradala Domus Transitoria, palača cara Nerona. Ubrzo nakon gašenja tog velikog požara, izbilo je nekoliko manjih, koji nisu uzrokovali velike ljudske žrtve, ali su zato uništili popularne parkove i hramove u nepogođenim dijelovima grada. Jedan od njih je započeo na imanju Tigelina, omraženog komandanta Pretorijanske garde, što je već tada među Rimljanima stvorilo klicu za razne teorije zavjere i glasine o tome da je požar podmetnut.

Kada je požar izbio, Neron se nalazio u Ancijumu. Shvativši razmjere katastrofe, požurio je natrag u grad te počeo hitno djelovati kako bi što je moguće više ublažio posljedice požara po svoje podanike. Otvorio je vlastite palače kako bi se u njima smjestile izbjeglice, te je iz vlastitih sredstava počeo dijeliti hranu i financijsku pomoć.

Posljedice[uredi - уреди]

Iako se Neron trudio olakšati položaj unesrećenih Rimljana, nezadovoljstvo njegovom vladavinom, koje je dotada tinjalo uglavnom među pripadnicima više klase, se naglo prenijelo i na naglo unesrećene pripadnike niže klase. Među njima su se brzo širile glasine o tome da je upravo sam Neron podmetnuo požar. Motiv za navodni palež je brzo dao sam Neron kada je objavio planove za obnovu opustošenih dijelova grada, koji su sadržavali ne samo prostrane i bogato ukrašene ulice, nego i novu velebnu palaču pod nazivom Domus Aurea; sve te ambiciozne građevinske planove nije mogao ostvariti bez prethodnog rušenja ili eliminacije već postojećih objekata na njihovom mjestu.

Neron je brzo shvatio da se narod okreće protiv njega, pa je krivce za palež pronašao u maloj, relativno nepoznatoj ali radikalnoj sekti čiji su se sljedbenici nazivali kršćanima. Naredio je masovna hapšenja kršćana, a potom i njihova pogubljenja, pri čemu kao razlog nije navodio samo palež nego i, kako Tacit tvrdi, "mržnju prema čovječanstvu". Kršćani su pogubljivani tako što su bacani divljim zvijerima u arenu te živi spaljivani na gradskim ulicama.

Neronovi napori da krivnju preusmjeri na kršćane, međutim, nisu dali rezultata. Za veliki dio Rimljana on je ostao krivac, a o tome svjedoči i anegdota koju mnogo godina kasnije navodi Svetonije i prema kojoj je Neron, promatrajući požar, svirao liru i pjevao o uništenju Troje. Upravo je požar, odnosno ta anegdota, najzaslužnija za reputaciju Nerona kao luđaka, piromana, a kasnije je, zahvaljujući tome što su rimsku historiju pisali pobjednički krščani, prikazivan kao oličenje krajnjeg Zla. U očima svojih suvremenika je, pak, Neron, izgubio naklonost bogova, pa se već sljedeće godine organizirala Pizonovska zavjera s ciljem njegovog svrgavanja; Neron ju je uspio zatrti, ali je započeo s masovnom čistkom svih uglednih ličnosti za koje je sumnjao da bi ga mogli svrgnuti. Istovremeno su provincijama Carstva nametnuti veliki porezi s ciljem da se prikupe sredstva za obnovu. Ti su ga postupci samo još više izolirali i bitno doprinijeli njegovom padu godine 68.

Mogući krivci[uredi - уреди]

Na temelju oskudnih, ali i proturječnih podataka koje navode razni antički izvori, stvorilo se četiri moguća objašnjenja o uzrocima požara:

  • Neron je, motiviran ludilom, naredio da se Rim zapali kako bi dobio u požaru umjetničku inspiraciju; to je najpopularnija verzija koju navodi Svetonije, iako najmanje vjerojatna;
  • Neron je naredio da se Rim zapali kako bi na njegovim ruševinama sagradio "veći i ljepši grad", odnosno proveo projekt velike obnove; to je verzija koju navodi Kasije Dion; i prva i druga verzija proturječe Tacitu koji je bio neposredni svjedok događaja, i u svom tekstu bio skeptičan prema Neronovoj krivnji;
  • požar je izbio slučajno, što je verzija koju većina suvremenih historičara drži najvjerojatnijom, s obzirom da su se slični požari - iako ne s tako spektakularnim posljedicama - događali i prije i poslije u historiji grada Rima; požar je izbio ubrzo nakon punog mjeseca, pa je malo vjerojatno da bi u takvim okolnostima itko riskirao s njegovim masovnim podmetanjem;
  • požar su podmetnuli kršćani, odnosno njihova ekstremna frakcija, smatrajući kako će upravo uništenjem Rima ostvariti predskazanja o dolasku Kraljevstva Božjeg.

Napomene[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]