Sedam mudraca

Izvor: Wikipedia

Sedam mudraca (Grčke) ili Sedam mudraca (grčki: οἱ ἑπτά σοφοί, hoi hepta sophoi; cca. 620. pne.550. pne.) je naziv koji je starogrčka tradicija dala sedmorici filozofa, državnika i zakonodavaca iz ranog 6. vijeka pne. koje su buduće generacije cijenile zbog njihove izuzetne mudrosti.


Govoreći o najistaknutijim filozofima i govornicima, Platon navodi ovih 7 imena:


Diogen Laertije ovako svjedoči o nesuglasnosti oko imena i broja mudraca:

"I o […] broju [mudraca] postoji nesporazum. Jer Meandrije, umjesto Kleobula i Mizona, stavlja Leofanta, Gorgijadovog sina, iz Lebeda ili Efeza, i Krićanina Epimenida; Platon u svom Protagori navodi Mizona, a izostavlja Perijandra; Efor umjesto Mizona stavlja Anakarsa; drugi, opet, dodaju Sedmorici i Pitagoru. Dikearh nam daje spisak od četiri općepriznata mudraca: Talesa, Bijanta, Pitaka i Solona – i dodaje šest drugih imena, među kojima je izabrao trojicu: Aristodema, Panfila, Lakedemonca Hilona, Kleobula, Anakarsa, Perijandra. Drugi dodaju Akusilaja, sina Kabovog ili Argivljanina Skabra. Hermip u svom spisu O filozofima nabraja njih sedamnaest, od kojih ljudi biraju sedam – jedan ovako, a drugi onako. To su: Solon, Tales, Pitak, Bijant, Hilon, Mizon, Kleobul, Perijandar, Anakars, Akusilaj, Epimenid, Leofant, Ferekid, Aristodem, Pitagora, Las, sin Harmantidov ili Sisimbrinov ili Habrinov (kao što kaže Aristoksen, rođen u Hermioni), Anaksagora. Hipobot u Spisku filozofa nabraja: Orfeja, Lina, Solona, Perijandra, Anakarsa, Kleobula, Mizona, Talesa, Bijanta, Pitaka, Epiharma i Pitagoru.[1]"



Izvori[uredi - уреди]

  1. Diogen Laertije: Životi i mišljenja istaknutih filozofa, sa starogrčkog preveo i napomene napisao Albin Vilhar, Beograd, BIGZ 1985, I, 41-42.