Salutius

Izvor: Wikipedia

Salutius ili punim latinskim imenom Saturninius Secundus Salutius je bio pretorijanski prefekt istoka (kasniji Bizant) tijekom vladavine 4 cara između 361. i 367. godine i jedan od posljednjih poganskih filozofa grčko-rimske kulture.

Karijera[uredi - уреди]

Pretpostavlja se da je Salutius rođen na području Akvitanije krajem trećeg ili početkom 4 veka u obitelji čiji članovi nikada nisu zauzimali značajnije pozicije u Rimskom carstvu. Zahvaljujući sačuvanom natpisu pretpostavlja se je on bio Salutius kojemu je postavljen maleni kip u Rimu s nadpisom koji govori da je obavljao visoko pokrajinske funkcije tijekom vladavine cara Kostansa I. (337 - 350). Nakon careve smrti u građanskom ratu Salutius bježi u Carigrad, a vratiti će se u rodnu Galiju (Akvitanija spada pod Galiju) kao savjetnik budućeg cara Julijana 355. godine. Nakon prvih neočekivanih julijenovih uspjeha car Konstancije II. procjenujući da je za mnoge od njih zaslužan Salutius on mu naređuje da napusti Galiju i vrati se u Carigrad.

Nakon Konstancijeve prirodne smrti 360. godine novi car postaje Julijan koji svog prijatelja i savjetnika postavlja na poziciju pretorijanskog prefekt istoka to jest generalnog guvernera teritorija od kojih će nekoliko godine biti stvoren Bizant. Novi car će ga u skladu s njegovim dužnostima odrediti da bude vrhovni sudac ministrima bivšeg cara zbog zločina koje su stvarno ili navodno počinili. Ova politička suđenja koja su mu mogla uništiti reputacija Salutius s uspjeh rješava, a njegovo javno odbijanje da izvrši neka upitna Julijenova naređenja su je još više uzdigla.

Tijekom pripreme za vojnu operaciju protiv Perzije Salutius dobiva naređenje da organizira logistiku, što vrši beskrupulozno čime je dodatno uzdigao reputaciju među vojnicima.

Odbijanje krune[uredi - уреди]

Tijekom vojnog pohoda protiv Perzije rimski car Julijana u jednom nevažnom okršaju biva smrtno ranjen 363. godine. Kako odbija odabrati svog nasljednika izbor je pao na pleća rimskih oficira koji izabiru Salutiusa koji odbija krunu s objašnjenjem da je on prestar za cara. Nakon ovog odbijanja za cara biva izabran Jovijan koji će nedugo potom umreti u neobičnim okolnostima. Jovijana su nadživjela dva mala sina, koja zbog maloljetnosti nisu imali pravo na krunu pa je izbor ponovno pao na oficire koji ponovno daju podršku Salutiusu, ali on će dati podršku Valentinijanu koji potom biva izabran.

Kraj karijere[uredi - уреди]

Praktički odmah po stupanju na prijestolje Valentinijan se odlučio rješiti moćnog rimskog gospodara iz sjene to jest Salutiusa, koji je odbio neobičan carev zahtjev da potvrdi nepostojeću zavjeru julijanovaca protiv careva života. Kako optužba nije imalo nikakvog temelja jedina konkretna posljedica postaje da dobiva "pomoćnika" za svoj položaj prefekta istoka, ali ova pauza u ratu careva protiv moćnog civilno-vojnog administratora će trajati kraće od godinu dana tako da je Salutius smjenjen od strane Valensa 365. godine. Kako je njegov nasljednik poginuo ubrzo potom tijekom Prokopijeve pobune Salutius se ponovno vraća na svoju poziciju prefekta iste 365. godine, ali će konačno biti penzioniran 367. godine s počasnom titulom patricija.

Suvremenici o Salutiusu[uredi - уреди]

Libanije je smatrao Salutiusa čovjek kojeg se ne može korumpirati, Imerio ga je nazvao čovjekom koji drži državu, dok su hrišćani cijenili njegovo poštenje iako je bio poganin.

Sam Salutius u svojem djelu Bogovi svjeta koje predstavlja jedno od zadnjoh poganskih primjera grčkorimske filozofije objašnjava svoju životnu filozofiju koja glasi da je zlo odsustvo dobra ili njegovim rječima:

{{{2}}}