Pleonazam

Izvor: Wikipedia

Pleonazam (grč. πλεονάζω, imati napretek, obilovati) je gomilanje istoznačnih riječi u govoru. Njime se naziva postupak razvijanja i proširivanja iskaza tako da se postojećim riječima i izrazima dodaju sinonimi (istoznačnice ili bliskoznačnice).[1][2]

Načelno je moguće razlikovati neosviješteni i stilistički pleonazam:

  • Neosviješteni pleonazam je jezička grješka. To je pojava nepotrebnog gomilanja riječi u govoru, tako da on djeluje nespretno, neprimjereno i nezgrapno. Na primjer: Pokrenuti inicijativu, Vidio sam svojim vlastitim očima, Ja, osobno, mislim., Mala ptičica...
  • Stilistički pleonazam ili pleonazam u užem smislu stvara osviješteni govoreći subjekt. Ekspresivan je, funkcionalno obilježava iskaz, kadšto ga i suptilno dopunjuje. Samo je stilistički pleonazam figura. Pleonazam se relativno često može naći u Ujevićevu, Krležinu i Matoševu pjesništvu:
T. Ujević, Svakidašnja jadikovka M. Krleža, Ni med cvetjem ni pravice A. G. Matoš, Srodnost

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran i očajan.

Glavobolka, bogi cvet,
glava zna od nje bolet...

Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin
dršće, strepi i zebe kao da je zima...

Veze[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  • Bratoljub Klaić: Veliki rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb 1974. str. 1028