Parkinsonova bolest

Izvor: Wikipedia
Paralysis agitans ((lat.))
Klasifikacija prema MKB-10
G20 Parkinsonova bolest
F02.3 Demencija u Parkinsonovoj bolesti
Ilustracija parkinsonove bolesti

Parkinsonova bolest je bolest poremećaja pokreta zbog smanjenja lučenja kemijske supstancije dopamina u dijelu mozga koji ima važnu ulogu u kontroli voljnih pokreta (bazalni gangliji). Bolest je nazvana po liječniku iz Londona dr. Jamesu Parkinsonu, koji je 1817. godine prvi opisao simptome bolesti.

Opis bolesti[uredi - уреди]

Primarni simptomi[uredi - уреди]

  • Tremor (drhtanje)
  • Rigor (ukočenost)
  • Bradikinezija (usporenost pokreta)
  • Posturalna nestabilnost (slaba ravnoteža)
  • Smetnje u kretanju

Sekundarni simptomi[uredi - уреди]

Od nje boluju i neke slavne osobe boksač Muhammad Ali i glumac Michael J. Fox koji godišnje izdvaja milijune na istraživanje matičnih stanica kako bi se našao lijek za ovu bolest. Od nje je bolovao i pokojni papa Ivan Pavao II..

Vanjske poveznice[uredi - уреди]


Star of life.svg Nedovršeni članak Parkinsonova bolest koji govori o medicini je u začetku. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije. Definicija bolesti Prema definiciji, Parkinsonova bolest je kronična neurodegenerativna bolest koja se karakterističnim simptomima manifestira kao posljedica izrazitog nedostatka neurotransmitera dopamina u dijelu mozga odgovornom za kontrolu voljno koordiniranih pokreta i početka neke motoričke radnje. Kao posljedica kemijskog deficita u dijelu mozgakoji nadzire voljne pokrete javljaju se nevoljni pokreti. Uzroci bolesti Smatra se da je uzrok bolesti kombinacija genetičkih čimbenika i utjecaja okoline. Mnogi lijekovi, toksini, česte povrede glave i neke druge bolesti mozga mogu uzrokovati simptome slične PB. Zna se da osobe kod kojih netko od najuže rodbine boluje od PB imaju veću vjerojatnost također oboljeti od te bolesti, ali se smatra da je ta vjerojatnost mala, oko 5%. Od lijekova koji uzrokuju pojavu PB neki su oni za liječenje psihijatrijskih bolesti (npr. Haldol, Melleril i sl.), za liječenje mučnina i povraćanja (Reglan, Torecan). Prestankom uzimanja lijekova prestaju i simptomi PB. Znakovi i simptomi bolesti

Glavni simptomi su tremor (drhtanje), rigor (ukočenost mišića ruku, nogu i vrata) i bradikinezija
(usporenje pokreta). 

Simptomi ne moraju biti prisutni istodobno niti se javljati jednakim intenzitetom. Tremor (drhtanje) je simptom koji javnost često povezuje s PB iako tek oko 25% bolesnika doživljava jako slabi tremor ili ga uopće nemaju. Karakteriziran je ritmičnim podrhtavanjem i nevoljnim pokretima različitih dijelova tijela. Posljedica je ponavljajućih mišičnih kontrakcija. U početku je izazvan uzbuđenjem, gubi se u snu i tijekom odmora a s vremenom se javlja u sve duljim razdobljima. Počinje asimetrično na rukama, prvo jedna pa druga (stereotip – brojanje novca), kasnije noge, donja čeljust, jezik, glava.Važno je zapamtiti da drhtanje može biti različita podrijetla te da nemaju svi bolesnici s drhtanjem PB.

Rigor (ukočenost) je pojačan tonus ili ukočenost u mišićima. Najčešće se javlja u okviru vrata, ramenog obruča, zdjelice ali i u šakama i stopalima. Rezultat je tipični položaj bolesnika sa PB - polupognuti položaj trupa sa nogama savijenim u koljenima i rukama savijenim u laktovima. Često je ukočenost odgovorna za izraz lica u obliku maske. Kod nekih bolesnika ukočenost vodi osjećanju boli, posebno u rukama i ramenima. Pojačava se tijekom kretanja.

Bradikinezija znači sporost pokreta. Ovaj simptom u najvećoj mjeri doprinosi funkcionalnom oštećenju bolesnika. Obilježen je kašnjenjem u započinjanju pokreta i smanjenjem amplitude pokreta. Uzrokovan je sporošću u prijenosu nužnih informacija od mozga prema određenim dijelovima tijela. Kada su upute primljene tijelo sporo reagira na njih. Normalni asocirani pokreti (npr. mahanje rukama dok hodamo, treptanje, gestikulacija tijekom razgovora) znatno su smanjeni. Obavljanje uobičajenih dnevnih aktivnosti koje uključuju fine pokrete je usporeno (zakopčavanje gumbi, vezanje cipela, okretanje u krevetu).

Često je prisutna depresija, demencija, smetnje sna, mokrenja i stolice. Javljaju se promjene u rukopisu (mikrografija –veličina slova se smanjuje tijekom pisanja) i govoru (usporeno započinjanje, tiho, monotono, nerazumljivo pričanje). Brzina napredovanja same bolesti razlikuje se od bolesnika do bolesnika. U nekih bolesnika čak i dulje vrijeme bolest ne utječe na sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Važno je na vrijeme otkriti bolest te je učinkovito liječiti. Ljudi sa Parkinsonovom bolesti također mogu patiti od bilo kojeg sa duge liste sekundarnih simptoma. Oni uključuju depresiju, poremećaj u spavanju, vrtoglavicu, konstipacija (zatvor), demenciju, te probleme sa govorom, disanjem, gutanjem i seksualnom funkcijom. Ponovno, važno je uočiti da različiti pacijenti imaju različite simptome. PB se javlja asimetrično, znači prvo se jave smetnje na jednoj, a zatim i na drugoj strani. Dijagnostika Za sada ne postoje pretrage ili testovi kojima se može dijagnosticirati PB. Naročito ju je teško prepoznati u ranom stadiju i kod mladih ljudi. Kada se razvije, kliničko postavljanje dijagnoze u pravilu nije teško. Potreban je detaljan neurološki pregled i obrada kako bi se postavila dijagnoza bolesti. Za postavljanje dijagnoze potrebno je uzeti temeljitu anamnezu bolesnika, odrediti opći i neurološki status bolesnika te ukoliko je potrebno, učiniti test levodopom. Dijagnoza se temelji na uočenom prisustvu barem 2 od 3 glavna simptoma bolesti u kliničkoj slici. Za procjenu stupnja težine bolesti koriste se rezultati dobiveni ocjenskim ljestvicama za Parkinsonovu bolest (Hoen and Yahr Staging of PD; UPDRS) i pomažu u liječenju i prognozi bolesti. UPDRS (Unified Parkinson Disease Rating Scale) je skala koja se sastoji od tri različite skupine pitanja vezanih uz mentalno stanje, raspoloženje, ponašanje, sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti i motoričku aktivnost. Maksimalni zbroj bodova je 199 što ujedno predstavlja i najteži oblik onesposobljenja zbog bolesti. Dodatne dijagnostičke pretrage poput kompjutorske tomografije mozga (CT) ili magnetske rezonancije (MR) mogu pomoći isključiti neke neurološke ili vaskularne poremećaje sa sličnim simptomima, no ne i dokazati bolest. Prije pregleda medicinska sestra pomaže bolesniku svući odjeću,skinuti cipele i čarape.Pokušava uspostaviti komunikaciju s bolesnikom u vezi sa smanjenjem straha i pojašnjenjem postupaka koji će se tijekom pregleda izvoditi. Liječenje Parkinsonove bolesti

Liječenje Parkinsonove bolesti je simptomatsko i ne zaustavlja napredovanje bolesti. U
liječenju je potrebno individualno pristupiti svakom bolesniku ovisno o dobi i stupnju težine
bolesti, a sve u svrhu poboljšanja kvalitete života. Važna je rana dijagnoza bolesti, uzimanje
specifičnih lijekova, način prehrane, tjelovježba.
Liječenje je izrazito uspješno u ranom stadiju kada je simptome moguće kontrolirati jednim
lijekom. U uznapredovaloj fazi bolesti potrebna je kombinacija više lijekova različitog mehanizma
djelovanja. Za postizanje odgovarajuće doze potrebno je postupno titriranje kroz dulji vremenski
period.Liječenje Parkinsonove bolesti uz primjenu lijekova uključuje i nefarmakološke mjere
(tjelovježba, prehrana, suportivne grupe).

Cilj liječenja je postići kontinuiranu stimulaciju dopaminergičkih neurona primjenom antiparkinsonika (lijekova za liječenje Parkinsonove bolesti). Levodopa je jedan od najdjelotvornijih lijekova i još uvijek predstavlja zlatni standard u liječenju PB; u mozgu se direktno pretvara u dopamin i tako nadoknađuje nedostatak fiziološkog dopamina zbog kojeg i dolazi do razvoja PB; najčešće se daje u kombinaciji sa inhibitorima enzima dekarboksilaze koji sprječavaju njenu brzu razgradnju i omogućavaju da veća količina levodope dospije do mozga; u početku terapije, levodopa pokazuje odlične rezultate i dobro kontrolira simptome Parkinsonove bolesti, no s progresijom bolesti i dugotrajnom primjenom, učinak levodope slabi, javljaju se tzv. motoričke oscilacije kada se, pred kraj intervala doziranja, pojavljuju simptomi Parkinsonove bolesti i primjenjena doza levodope ima sve kraći učinak; osim toga dugotrajnom primjenom levodope javljaju se i diskinezije (nekontrolirani pokreti koji uključuju izvijanje/okretanje ruku, šaka, stopala, trupa i glave) koje su najizraženije kada je i koncentracija levodope u mozgu najveća, a pojačavaju se i povećanjem primjenjene doze; stoga se, prema terapijskom algoritmu, levodopa preporučuje u terapiji uznapredovale PB i to sama ili u kombinaciji s drugim lijekovima (COMT-inhibitori, agonisti dopamina, MAO-inhibitori, itd.); Direktni stimulatori dopaminergičkih neurona (apomorfin, bromokriptin, pramipeksol, ropinirol) direktno stimuliraju dopaminske receptore i zamjenjuju ulogu dopamina u mozgu; u ranoj fazi bolesti uzimaju se kao monoterapija, a kasnije u kombinaciji s levodopom.

   * apomorfin je najstariji agonist dopamina i primjenjuje se putem subkutanih injekcija u
situacijama teških tzv. "off" epizoda kada je bolesnik potpuno ukočen i ne reagira na uobičajenu
terapiju;
   * bromokriptin spada u stariju generaciju agonista dopamina, tzv. ergot preparate koji se
danas sve rijeđe koriste;
   * ropinirol, pramipeksol su predstavnici nove generacije i pripadaju tzv. non-ergot
preparatima; daju se već u ranim stadijima bolesti, u niskoj dozi koja se postepeno titrira;
njihova rana primjena odgađa uvođenje levodope, a, kasnije kada se levodopa i uvede u terapiju,
pojačavaju njen učinak i levodopa se može primjeniti u nižim dozama.