Natprirodna objava

Natprirodna ili nadnaravna objava predstavlja komunikaciju između živog ljudskog bića s jedne, te božanstva ili drugog nadnaravnog entiteta, npr. anđela. Mnoge religije ne samo što prihvaćaju nadnaravnu objavu, nego na njima temelje svoja najvažnija vjerovanja. Npr. ortodokosni judaizam drži da je Tora primljena od Boga na Sinajskog gori, katolici (i mnogi drugi kršćani) vjeruju kako je Knjiga Otkrovenja nadnaravno predana apostolu Svetom Ivanu a muslimani drže kako je Kuran objavljen slovo po slovo.

Nadnaravna objava ne mora uvijek značiti fizičku prisutnost nadnaravnog entiteta; npr., rimokatolički koncept interior locution sadržava samo unutrašnji glas koje čuje onaj kome je objava namijenjena. U hinduizmu neke Vede se smatrahju apauruṣeya tj. "ne-ljudskim sastavcima" te se pretpostavlja da su neposredno objavljene, pa se zato zovui śruti, tj. "ono što se čulo". U budizmu deve se smatraju nepristupačnim ljudskom oku ili uhu, te se mogu gledati ili slušati samo od onih ljudi koji su razvili ekstrasenzorne moći. Neke objave se nisu čule ili vidjele, nego su "diktirane". Kuran je klasični primjer, a nedavno se bilježi 15.000 rukom pisanih stranica koje je napisala mistikinja Maria Valtorta, tvrdeći a joj je diktirao Isus.

Kada objavu čini nadnaravni entitet koji je prisutan, tada se to naziva ukazanje, a što priznaju Rimokatolička i pravoslavne crkve. Neke objave idu dalje od jednog natprirodnog entiteta, npr. za Isusa Krista se govorilo da je prisutan u ukazanjima Isusa i Marije. U nekim slučajevima kao što razgovor s nevjernim Tomom (Ivan 20:24-29, implicitan je i fizički kontakt. Neke objave se vezuju uz fizičke fenomene kao stigme a u rijetkim slučajevima kao kod sv. Juana Diega objavu prate i fizički predmeti.