Kino klub Split
Djelovanje Kino kluba Split, osnovanog 27. ožujka 1952. godine, u javnosti je prepoznato kao jedna od izvornih odrednica u povijesti hrvatske neprofesijske i alternativne kinematografije. U pet desetljeća postojanja, u produkciji Kino kluba Split realizirano je preko 300 kratkometražnih uradaka, od toga 276 na filmskoj vrpci.
U prostorijama kluba, čije su se adrese mijenjale tijekom povijesti, do današnje u Domu mladeži, Savska bb u Splitu, kroz filmske tečajeve svoja prva znanja o filmu su sticale mnoge generacije. Vlastite filmove je s većim ili manjim uspjehom radilo preko 80 autora. Na brojnim smotrama, revijama i festivalima neprofesijskog i alternativnog filma kod kuće i u inozemstvu, Klub je mnogo puta nagrađivan, uvrstivši se tako među najproduktivnije i najuspješnije klubove u Hrvatskoj. U Klubu su se, kao po nekom pravilnom rasporedu, formirale četiri filmske generacije autora.
- Same osnivače, one koji su Klub stvorili i djelovali 50-ih godina te realizirali dva filma, nazvat ćemo prvom generacijom (Nožica, Bogdanović...).
- 60-ih godina dolazi druga, "zlatna generacija", koja je u povijesti Kluba ostavila najdublji trag i po broju filmova, nagradama, ali i po uvaženim estetskim postulatima gledanja na film. Martinac, Zafranović, Verzotti, Nakić, Pivčević, Kursar, Crvelin, Drušković i Buljević, uspjeli su svojim otvorenim, nekompromisnim i nadasve poštenim pristupom kreirati filmove prepoznatljive forme nazvane "splitska škola" filma. Generacija je izbacila 4 majstora neprofesijskog filma te 4 majstora kandidata.
- 70-ih godina se javlja generacija koja, nakon očekivanog prelaska autora iz 60-ih u profesionalni film, kreira novi i različiti pristup u estetici i poimanju filmske umjetnosti (Karabatić, Tasić, Bošnjak, Bojić...).
- U drugoj polovici 80-ih dolazi četvrta generacija koja, ne narušavajući logičan razvoj, kontinuitet i opću prepoznatljivost splitske filmske škole, ipak donosi nešto novo, te svojom brojnošću i autora i filmova, ravnopravno stoji uz bok svojim prethodnicima (Batinović, Bezić, Fradelić, Mustać, Poljak, Štambuk...).
Nadolazeća (jeftinija i funkcionalnija) video tehnika 90-ih u klubu nailazi na veliki otpor, tako da se relativno kasno počinju raditi filmovi na videu čiji izričaj nije uvijek na tragu starijih generacija. Ipak treba spomenuti Soldu, Jurčevića, Maleša. Danas, neki novi autori (Gruić, Lušić, Fradelić...) snimaju u miniDV formatu, montiraju na digitalnoj nelinearnoj montaži, suvereno vladajući novim video sustavima, i čini se da bi to mogla biti peta generacija koja će nastaviti putem prethodnika.
