Kineska ekspedicija na Mount Everest 1960.

Kineska ekspedicija na Mount Everest 1960. bila je prvo uspješno osvajanje Mount Everesta sa sjeverne (tibetanske) strane, preko Sjevernog prevoja, sjevernim i sjeveroistočnim grebenom. Tri člana ekspedicionog tima: Wang Fuzhou, Gonpo, i Qu Yinhua popeli su se na vrh 25. maja 196. god. u 4:20 iza ponoći. Ekspedicija nije napravila fotografije pa je uspon primljen sa skepticizmom na Zapadu. Međunarodna planinarska organizacija priznala je rezultat zbog nekoliko kasnije otkrivenih dokaza.

Pogled na sjevernu stranu Mount Everesta. Zelena linija označava kinesku rutu koja će kasnije postati klasična ruta sa sjeverne strane. Rutu su praktično trasirali Britanci u svojim ekspedicijama iz prve polovine XX vijeka.

Pripreme

Godine 1955, na Kavkazu je boravila četveročlana grupa kineskih penjača i sticala znanje u alpinizmu. Već 1957. 6 alpinista ispenjali su se na kineski vrh Minya Konka (7.556 m), postigavši kineski nacionalni rekord. Iste godine Sovjetski Savez je predložio Kini formiranje zajedničkog tima sa ciljem osvajanja Everesta. Kinezi su zatim izgradili put dug 360 km. do Baznog kampa ispod Everesta.

Izviđačka ekspedicija 1958.

Krajem 1958. god. jedna zajednička izviđačka ekspedicija uputila se na Everest i sačinjavali su je: 10 kineskih i 3 sovjetska penjača, 3 meteorologa, 4 topografa, 10 tibetanskih nosača, 4 radio operatora i jedan dio pomoćnog osoblja. Materijal do Baznog kampa na 5900 metara prebačen je sa 50 konja i 350 samarnih životinja. Ekspediciju su pratila dva vojnika sa automatskim naoružanjem. O ekspediciji, zbog političke situacije u Tibetu nije bilo objavljenih vijesti. Zaključak je bio da ruta na vrh treba da ide sa istočnog Rongbuk lednika preko Sjevernog prevoja.

U proljeće 1959. izbili su neredi u Tibetu, i ekspedicija na vrh je odložena. Kada se početkom 1960 situacija u Tibetu smirila, Kinezi su predložili nastavak priprema. U međuvremenu uslijedio je i politički razlaz između Kine i Sovjetskog Saveza. Zajednički planinarski tim se raspao, a Sovjeti su povukli i opremu. Kineska vlada je naručila novu opremu u Švicarskoj.

Zatim su izbili neredi u Tibetu, a uslijedio je i politički razlaz između Kine i Sovjetskog Saveza. Planinarski tim se raspao, a sovjeti su povukli i opremu. Kineska vlada je naručila novu opremu u Švicarskoj. U to vrijeme, osvajanje Mount Everesta postalo je kinesko nacionalno pitanje, jer je teritorijalni status još uvijek bio neriješen između Nepala i Kine. U februaru 1960. formiran je tim sa 214 članova na čelu sa Han Fudongom dok su Shi Zhanchun i Xu Jing naizmjenično bili zamjenici.

Osvajanje vrha

Ekspedicija je 3. marta 1960. stigla u Everest bazni kamp na Rongbuk lednik (5400 m). Nekoliko tona opreme je prebačeno dalje, u kamp 2 (5.900) na centralnom dijelu lednika i kamp 3 (6.400) ispod Sjevernog prevoja. Prvi aklimatizacioni uspon počeo je 25. marta kada je pronađen put preko Sjevernog sedla. Slijedeća grupa podigla je kamp 4 na 7.007 m. I dok su jedni postavljali kamp 5 na 8.100 m. odakle se ide na završni uspon drugi su napredovali grebenom i naišli na stijene, kasnije nazvane Tri stepenika.

Više od 50 članova ekspedicije je patilo od promrzlina pa je ekspedicija htjela odustati. Iz Pekinga je stiglo naređenje da se vrh mora osvojiti po svaku cijenu. Nakon toga uslijedilo je postavljanje novog kampa na 8.500, odakle će uslijediti završni uspon. U kamp je stigao i transportni tim. Dan pred uspon stigli su do drugog stepenika koji su nekoliko puta neuspješno pokušavali preći. Prešli su ga kada je Liu Lianman, po zanimanju vatrogasac poslužio kao žive ljestve. Na vrh su stigla tri člana ekspedicije u 4:20 iza ponoći. Ostavili su jednu statuu Mao Zedonga, nacionalnu zastavu i poruku na papiru.

Poslije

Ekspedicija nije napravila fotografije na vrhu jer su stigli tokom noći. Fotografije su mogli napraviti tek pri povratku na visini 8.700 m. Statuao Mao Zedunga ostala je na vrhu do 1963. kada je na vrh došla Američka ekspedicija iz 1963. I najvažnije, detaljni opisi Tri stepenika i terena neposredno ispod vrha u izvještaju ekspedicije, potvrđuju najviše da je to bio prvi uspješni uspon sa sjeverne strane.