Gaj Oktavije

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Bista za koju se pretpostavlja da prikazuje lik Gaja Oktavija, cca. 60 BC, Minhenska Gliptoteka

Gaj Oktavije (Gaius Octavius, cca. 100. pne. - 59. pne.) bio je rimski političar iz doba kasne Republike, najpoznatiji po tome što je bio otac prvog cara Augusta.

Oktavije, koji je - prema nekim izvorima bio potomak plebejskog tribuna Marka Oktavija, odnosno u dalekom srodstvu s konzulom Gnejem Oktavijem - pripadao je plebejskom ogranku viteške porodice Oktavijevaca. Njegovi preci su bili poznati po izuzetnoj dugovječnosti, pa se tako djed Gaj Oktavije spominje kao vojni tribun na Siciliji u doba drugog punskog rata, a otac Gaj Oktavije je bio općinski magistrat. Sam Gaj je odrastao u relativnom siromaštvu, te se kao novus homo morao teško boriti da bi bio prihvaćen u Senat.

Gaj Oktavije je bio oženjen dva puta. Njegova prva supruga je bila izvjesna Anharija iz istoimenog plebejskog roda. S njom je imao kćer Oktaviju, kasnije historičarima poznatu kao Oktavija Starija. Kako je brak s Anharijom završio, nije poznato.

Drugi put se oženio za Aciju Balbu Cezoniju, koja je rodbinski bila povezana s trijumvirima Pompejem i Julijem Cezarom. S njom je imao dvoje djece: Oktaviju Mlađu i Oktavijana, kasnije poznatog kao August.

Političku karijeru je otpočeo kao kvestor godine 70. pne. Godine 61. pne. je izabran za pretora, a potom imenovan za propretora u Makedoniji. Tamo se istakao čestitošću i uspješnom obranom od iznenadnog napada tračkog plemena Besa. Ciceron je u svojim djelima hvalio njegove diplomatske sposobnosti. Po isteku mandata je putovao za Rim kako bi počeo kampanju za konzula. Na putu se razbolio i umro, navodno u istom gradu gdje će sedam decenija kasnije umrijeti i njegov sin. Supruga mu je kasnije preudala za Lucija Marcija Filipa.

August, koji je u trenutku njegove smrti bio malo dijete, odao mu je priznanje natpisom na Forumu.

Izvori[uredi | uredi kod]

  • Svetonije - Dvanaest Cezara
  • Augustus: The Life of Rome's First Emperor; by Anthony Everitt