Firentinska škola

Firentinsko slikarstvo ili firentinska škola odnosi se na umjetnike u, iz ili pod utjecajem naturalističkog stila razvijenog u Firenci u 14. vijeku, većinom naporima Giotta di Bondonea, a u 15. vijeku vodeću školu Zapadnog slikarstva. Neki od najpoznatijih umjetnika firentinske škole, uključujući i druge umjetnosti, su Filippo Brunelleschi, Donatello, Michelangelo, Fra Angelico, Botticelli, Lippi, Masolino i Masaccio.

Prije 1400.

Najranija karakteristično toskanska umjetnost, stvorena u 13. vijeku u Pizi i Lucci, formirala je osnovu za kasniji razvoj. Nicola Pisano je pokazao svoje uvažavanje klasičnih formi, kao i njegov sin, Giovanni Pisano, koji je unio nove ideje gotičke skulpture u toskanski žargon, formirajući figure do tada neviđenog naturalizma. Odjek toga nalazio se u radu pizanskih slikara 12. i 13. vijeka, prije svega Giunte Pisana, koji je opet utjecao na velikane kao što je Cimabue, a kroz njega na Giotta i firentinske umjetnike ranog 14. vijeka.

Mozaički svod Krstionice sv. Jovana u Firenci, iz oko 1225. godine

Najstariji postojeći slikarski projekat velikih razmjera u Firenci je mozaička dekoracija unutrašnjosti kupole Krstionice sv. Jovana, započeta oko 1225. godine. Iako su venecijanski umjetnici sudjelovali u tom projektu, toskanski umjetnici stvorili su izražajne, živopisne scene, pokazujući emocionalni sadržaj različit od preovladavajuće bizantske tradicije. Smatra se da je Coppo di Marcovaldo bio odgovoran za centralnu ličnost Krista i prvi je firentinski umjetnik uključen u taj projekat. Poput štafelaja Djevice i djeteta naslikanog za servitske crkve u Sijeni i Orvietu, ponekada pripisanih Coppu, lik Krista ostavlja dojam volumena.

Madonna Svetog trojstva, iz oko 1285. godine, nekada u crkvi Santa Trinita, a sada se nalazi u Galeriji Uffizi.

Slična djela naručena su za firentinske crkve Santa Maria Novella, Santa Trinita i Ognissanti u kasnom 13. i ranom 14. vijeku. Duccijev štafelaj iz oko 1285. godine, Madonna sa Djetetom ustoličena i šest Anđela ili Madonna Rucellai, za Crkvu Santa Maria Novella, sada u Galeriji Uffizi, pokazuje razvoj naturalističkog prostora i forme, a možda izvorno nije namijenjena kao oltarski element. Štafelaji Djevice koristili su se na vrhu ikonostasa, kao u Bazilici Svetog Franje Asiškog, koja ima štafelaj u fresci Potvrda rana u ciklusu Život svetog Franje. Cimabueva Madonna iz Santa Trinite i Duccijeva Madonna Rucellai, doduše, zadržavaju raniji stilizam pokazivanja svjetla na draperiji kao mrežu linija.

Giottova freska, Žalost sv. Franje u kapeli Bardija Bazilike Santa Croce.

Giottov smisao za osvjetljenje bio bi pod utjecajem freski koje je vidio dok je radio u Rimu, a u njegovim pripovjedačkim zidnim slikama, naročito onima koje je naručila porodica Bardi, njegovi likovi postavljeni su u natiralističkom prostoru i posjeduju dimenziju i dramatičan izraz. Sličan pristup osvjetljenju koristili su njegovi savremenici kao što je Bernardo Daddi, a njihovu pažnju prema naturalizmu poticala su djela naručena za franjevačke i dominikanske crkve iz 14. vijeka, i utjecao je na firentinsko slikarstvo u sljedećim vijekovima. Iako su neka bila tradicionalni sastavi poput onih koji se bave osnivačem reda i ranim svecima, drugi, kao što su scene novijih događaja, ljudi i mjesta, nisu imala presedana, pružajući prostor za izumljavanje.

U 13. vijeku došlo je do porasta u potražnji za religijskim štafelajnim slikarstvom, naročito oltarskih elemenata, iako je razlog za to nejasan, toskanski slikari i drvodjelje ranog 14. vijeka stvorili su oltarne elemente koji su bili razrađenija djela sa više štafelaja sa složenim uokvirivanjem. Ugovori iz tog vremena navode da su klijenti često imali oblik drvenarije na umu kada su naručivali umjetnika, a sa umjetnikom su razmatrali religijske likovi koji će biti prikazani. Sadržaj pripovjedačkih scena u predella štafelajima se, međutim, rijetko spominje u ugovorima i možda je ostavljen umjetniku na odgovornost. Firentinske crkve od mnogih su sijenskih umjetnika naručivale oltarske elemente, kao što je slučaj sa Ugolinom di Neriom, od kojeg se tražilo da oslika djelo velikih razmjera za oltar u Bazilici Santa Croce, što je možda jedan od najranijih poliptiha na firentinskom oltaru. Esnafi, svjesni poticaja koje je donijelo vanjsko stvaralaštvo, olakšali su umjetnicima iz drugih područja da rade u Firenci. Kipari su imali vlastiti esnaf koji je imao nizak status, a do 1316. slikari su bili pripadnici utjecajnog Arte dei Medici e Speziali. Sami esnafi postali su značajni pokrovitelji umjetnosti i od ranog 14. vijeka razni veći ensafi nadgledali su održavanje i poboljšavanje induvidualnih religijskih građevina; svi esnafi bili su uključeni u obnavljanje Orsanmichelea.

Naturalizam razvijen koji su razvili rani firentinski umjetnici opao je u trećoj četvrtini 14. vijeka, najvjerojatnije kao posljedica kuge. Velike narudžbe, poput oltarskog elementa za porodicu Strozzi (iz oko 1354-57) u Santa Maria Novelli, povjerene su Andrei di Cioneu, čija su djela, kao i ona njegove braće, više ikonska u svom tretiranju likova i imaju raniji smisao zbijenog prostora.

Povezano

• Bolonjska škola
• Lukanska škola
• Ferarska škola
• Sijenska škola

Referencee

• "Florence Art life and organization", The Oxford Companion to Western Art. Ed. Hugh Brigstocke. Oxford University Press, 2001. ISBN 0-19-866203-3.

Dodatna literatura

• Pope-Hennessy, John & Kanter, Laurence B. (1987). The Robert Lehman Collection I, Italian Paintings. New York, Princeton: The Metropolitan Museum of Art in association with Princeton University Press. ISBN 0870994794.  (pogledati indeks)

Vanjske veze

• Wikimedia Commons ima još multimedijalnih datoteka vezanih za: Firentinska škola