Etiopski vuk

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Etiopski vuk[1]
Etiopski vuk
Naučna klasifikacija
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Mammalia
Red: Carnivora
Porodica: Canidae
Potporodica: Caninae
Rod: Psi
Vrsta: C. simensis
Dvojni naziv
Canis simensis
Ruppell, 1840
Rasprostranjenost Etiopskog vuka

Etiopski vuk (Canis simensis), također poznat kao Abesinski vuk , Abesinska lisica, Crveni šakal, Simijenska lisica, Simijenski šakal je kanid iz Afrike. Njegova brojna imena odražavaju prethodnu neizvjesnost oko njegove sistematike, danas se drži da spada u vukove a ne u lisice kojima naizgled liči. Etiopski vuk živi na visinama iznad 3000 metara u Afro-alpskoj regiji u Etiopiji, on je predator na vrhu ekosistema. Danas je najugroženiji kanid, sa samo sedam preostalih čopora (oko 550 odraslih primjeraka). Najviše ih ima u Planinama Bale na jugu Etiopije, postoji nešto manje primjeraka i u Planinama Semien na sjeveru Etiopije, te nešto malo na nekoliko drugih područja. Claudio Sillero-Zubiri sa Sveučilištu u Oxfordu je zoolog koji se najviše angažirao da spasi ovu vrst vuka.

Sistematizacija i evolucija[uredi | uredi kod]

Početni rezultati molekularne analize upućivali su na zaključak da je Etiopski vuk srodnik Sivog vuka. Novije analize govore da to nije tako, iako je etiopski vuk usko povezan s drugim vucima, on se vjerojatno od njih razdvojio kao vrsta prije tri do četiri milijuna godina.[2]

Izgled i građa tijela[uredi | uredi kod]

Etiopski vuk na Planini Simien

Etiopski vuk je kanid srednje veličine nalik na kojota u veličini i građi, ima duge noge i usku njušku. Teži od 11 do 19 kilograma, mužjaci su 20% veći od ženki. Ima male i široko razmaknute zube, prilagođene hvatanju glodavaca, njegovoj glavnoj hrani. Njegova zubna formula glasi: 3/3-1/1-4/4-2/3 = 42. Stražnje kutnjake ponekad nema. Očnjaci su mu oštri i prosječno 19 milimetara dugi. Ima velike i široke uši. Na prednjim šapama ima po pet prstiju, a na stražnjim četiri.[3]

Krzno im je crvenkastožute boje sa tamnije crvenim dijelovima po njušci , ušima i gornjem dijelu tijela i bijelkastim mrljama po obrazima i obrvama. Kontrast imeđu crvenih i bijelih dlaka raste s dobi i društvenim statusom u čoporu. Ženke obično imaju svijetlije krzno.

Društveni život[uredi | uredi kod]

Iako je Etiopski vuk je prvenstveno usamljeni lovac glodavaca, on živi u čoporima koji dijele i brane svoj teritorij. To ga razlikuje od većine drgih većih društvenih zvijeri koje žive u čoporima radi kolektivnog lova. U divljini bez ljudi, čopor ima prosječno 6 odraslih životinja, 1 do 6 mladunaca i 1 do 7 štenadi. Tipični čopor je okot svih mužjaka rođenih tokom nekoliko godina i 1 do 2 ženke.

Do sukoba čopora dolazi zbog podjele terena, tad se jako glasaju laju i, reže i zavijaju. Sukobi uvijek završavaju tako da se manje grupa povlači od brojnije.[4] Kontakti između čopora postaju učestaliji za sezone parenja.

Mužjaci iz istog okota ostaju zajedno, dok ženke napuštaju svoj rodni čopor u dobi od dvije godine i odlaze u drugi čopor čim se pojavi prazno mjesto u njemu.[3]

Razmnožavanje[uredi | uredi kod]

Dominantna ženka unutar čopora , brani se od pokušaja parenja od svih mužjaka iz čopora, osim dominantnog mužjaka, ali će se rado pariti sa dolutalim mužjakom iz drugog čopora. Tako da se 70% svog parenja obavi izvan čopora. Nakon okota svi članovi čopora pomožu u podizanju štenadi, a podređene ženke ponekad pomažu dominantnoj ženki u dojenju štenadi. Ženke se kote jednom jednom godišnje, a leglo se obično sastoji od 2 do 6 štenaca koji se kote nakon dva mjeseca skotnosti.

Podvrste Etiopskog vuka[uredi | uredi kod]

Postoje dvije priznate podvrste ovog kanida:

Status[uredi | uredi kod]

Iako je službeno zaštićena vrsta, ipak se ubijanje vukova povećalo zbog povećanja broja vatrenog oružja u Etiopiji. Etiopske vukove uglavnom ne love zbog krzna, iako su u prošlosti ljudi iz plemena Volo od nihova krzna pravili podmetače za stolice.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Wozencraft, W. C. (16 November 2005). in Wilson, D. E., and Reeder, D. M. (eds): Mammal Species of the World, 3rd edition, Johns Hopkins University Press. ISBN 0-8018-8221-4.
  2. D. Gotelli&C. Sillero-Zubiri, G.D. Applebaum, M.S. Roy, D.J. Girman, J. Garcia-Moreno, E.A. Ostrander, R.K. Wayne: Molecular genetics of the most endangered canid: the Ethiopian wolf Canis simensis, Molecular Ecology, vol 3/4, str. 301–312
  3. 3,0 3,1 „Ethiopian wolf (Canis simensis)”. Arhivirano iz originala na datum 2008-05-10. Pristupljeno 2010-10-08. 
  4. „Ethiopian wolf (Canis simensis)”. Arhivirano iz originala na datum 2008-05-10. Pristupljeno 2010-10-08. 

Vanjske veze[uredi | uredi kod]