Eozin (keramika)
Eozin je vrsta keramičke glazure, koja predmetima nakon pečenja daje metalanm irizirajuću sjaj sedefastog prelijevanja u duginim bojama. Ta glazura je postojala još u 16. stoljeću u talijanskom gradu Gubbiju, ali je njezina tajna receptura zaboravljena.
Nakon dugog proučavanja njezina kemijskog sastava, recepturu je 1893. iznova otkrio budimpeštanski profesor kemijskih znanosti Vince Warth, a tehnologiju izrade te živopisne i vrlo otporne glazure (koja se stoga ponekad koristila i na arhitektonskoj keramici) dalje je uspješno razvijao Vilmos Zsolnay.
Prvi eozini bili su crvenkastog tona, koji im je i dao naziv po grčkoj riječi „eos“ tj. zora, te u početku nisu imali metalni sjaj. Zsolnay je kasnije postigao punu skalu boja s čudesnim efektom irizacije tj. igre boja i prelijevanja tonova, koja je osobito odgovarala poetičnom, virtuoznom i svečanom tonu senzibilitetu tada dominantnog stila secesije, te su je koristili mnogi istaknuti umjetnici onog vremena, koje je angažirala Zsolnayeva tvrtka.
U početku se primjenjivala na predmetima od porculanske fajanse, a kasnije i od porculana. Tvornica Zsolnay zahvaljujući toj inovaciji, kao i otkriću pirogranita, konstantno širi proizvodnju i postaje najveća tvrtka Austro-Ugarske.
Literatura[uredi | uredi kod]
Ferenc Romváry: Keramika Zsolnay, u: Keramika Zsolnay, katalog izložbe, Zagreb, 1989., str. 16-22