Emina (pjesma)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Aleksa Šantić

Emina je pjesma Alekse Šantića koja je vremenom postala popularna sevdalinka izvođena od mnogih bosanskih i jugoslavenskih pjevača i pjevačica. Pjesma je inicijalno objavljena u Naučnom i književnom listu Kolo u Beogradu 1902. godine, a šest godina kasnije pjesnik ju je u izmijenjenoj verziji uvrstio u knjigu Pjesme.[1] Pjesma Emina govori o mladićkoj zaljubljenosti lirskog subjekta u djevojku koja nosi ime iz naslova pjesme. Ljubavna poezija Alekse Šantića razvila se pod snažnim uticajem muslimanske ljubavne poezije u kojoj se pojavljuju orijentalni motivi putenosti, probuđenih čula i tjelesnih i duhovnih čežnji koje ostaju nezadovoljene.[1][2] Emina je najpoznatija Šantićeva pjesma toga tipa u kojoj lirski subjekt iz prikrajka sa čežnjom posmatra djevojku koja se na njega ne obazire pa njegova čežnja prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.[3]

Tekst pjesme[uredi | uredi kod]

Originalni tekst pjesme objavljen u časopisu Kolo 1902. godine
Emina
Sinoć kad se vraćah iz topla hamama,
prođoh pokraj bašče staroga imama.
Kad tamo u bašči, u hladu jasmina
s ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je pusta! Tako mi imana,
stid je ne bi bilo da je kod sultana.
Pa još kada šeće i plećima kreće,
ni hodžin mi zapis više pomoć' neće!
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
ne šće ni da čuje lijepa Emina,
već u srebrn ibrik zahvatila vode,
pa niz bašču đule zaljevati ode.
S grana vjetar puhnu, pa niz pleći puste
rasplete joj njene pletenice guste.
Zamirisa kosa, k'o zumbuli plavi,
a meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
al' meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
niti haje, alčak, što za njome crko'!

Emina u popularnoj kulturi[uredi | uredi kod]

Pjesma Alekse Šantića izvođena je kao sevdalinka između ostalih i od strane Amire Medunjanin, Himze Polovine i Ibrice Jusića. Kod Lučkog mosta u Mostaru stoji spomenik Emine Sefić-Koluder, djevojke za koju se tvrdi da je bila stvarna inspiracija pjesnika pri pisanju pjesme.[4] Emina Sefić-Koluder je rođena 1884. u bošnjačkoj porodici u Mostaru, a Aleksa Šantić je bio prvi komšija njezine porodice.[5] Emina se udala za Avdagu Koludera sa kojim je imala 14-ero djece.[5] Ona nije ostala živjeti u rodnom Mostaru, a umrla je 1967. godine.[5] Njezia je unuka, Alma Ferović-Fazlić, jedna od brojnih izvođačica pjesme.[5]

Novi stihovi u interpretaciji Himze Polovine[uredi | uredi kod]

Od mnogih interpretacija ona zabilježena u izvedbi Himze Polovine jedna je od najpopularnijih. Kada je Emina Sefić umrla Himzo je o njezinoj smrti obavjestio usmenu narodnu kazivačicu Sevdu Katicu koja je tada pjesmi dodala stihove koje će naknadno Polovina pjevati u svojoj interpretaciji pjesme.[6]

Novi stihovi
Umro stari pjesnik, umrla Emina
ostala je pusta bašća od jasmina
salomljen je ibrik
uvelo je cvijeće
pjesma o Emini, nikad umrijet neće.

Izvori[uredi | uredi kod]