Dubrovačka Republika (1991.)

Izvor: Wikipedia
Dubrovačka Republika
Dubrovačka Republika
Samoproglašena paradržava u Hrvatskoj
1991. – 1992.

Grb Dubrovačke Republike

Grb

Lokacija Dubrovačke Republike
Područje Dubrovačke Republike
Glavni grad de jure Dubrovnik, de facto Cavtat
Jezik/ci srpskohrvatski
Vlada Republika
Predsjednik Aleksandar Aco Apolonio
Historija Domovinski rat
 - Uspostavljena 24. studenog 1991.
 - Ukinuta 4. svibnja 1992.
Površina 979 km² (378 mi² )
Stanovništvo
 -  71419 
     Gustoća 73 /km²  (188.9 /mi² )
Valuta jugoslavenski dinar
Vremenska zona UTC+1
Rakete JNA na položaju u prosincu 1991. godine

Dubrovačka Republika bila je međunarodno nepriznata država koju je 24. studenog 1991. u Cavtatu (okupiranom od 15. listopada) uz vojnu podršku okupatorske Jugoslavenske narodne armije proglasio javni tužitelj Aleksandar Aco Apolonio. Plan je bio proglasiti državu koja bi obuhvaćala ozemlje nekadašnje Dubrovačke Republika koja se protezala od Neuma do Prevlake, a ista bi bila u sastavu Jugoslavije (Velike Srbije).[1][2][3] Država je prestala postojati nakon povlačenja JNA 4. svibnja 1992., a njen osnivač umro je u Beogradu.

Početkom 1991. iznimno malobrojni dubrovački autonomaši uvidjeli su priliku za proglašenje Dubrovačke Republike koja bi bila nalik Monaku, San Marinu ili Hong Kongu. Po proglašenju u cavtatskom hotelu Croatia, na kojem se okupilo dvjestotinjak ljudi, oko 300 ljudi napustilo je Cavtat. Na skupu proglašeno Malo vijeće Dubrovačke Republike imalo je 12 članova među kojima su bili Aleksandar Apolonio, Ivo Lang, Miro Bratoš, Mirko Vujačić, Blažo Zlopaša i Uglješa Jović. Apolonio nikada nije izjavio da je pobornik Velike Srbije, ali je po početku ratnih djelovanja na dubrovačkom području vidio priliku za obnovu Republike. Srbi su ovom idejom željeli oživjeti staru ideologiju srbokatoličkog pokreta koji je postojao u Gradu krajem 19. i početkom 20. stoljeća, te tako izdvojiti dubrovačko područje iz Hrvatske. U siječnju 1992. vođa srpskih radikala Vojislav Šešelj izrazio je namjeru za osnivanjem Velike Srbije koja bi se sastojala od Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Republike Srpske Krajine i Dubrovačke Republike.[4] Šešelj i njegova Srpska radikalna stranka podržali su projekt Aca Apolonia.[5] Razmišljalo se o bescarinskoj zoni južne Europe.

Aleksandar Aco Apolonio rođen je 11. studenog 1916. godine u Kamenarima kraj Herceg-Novog. Otac mu je bio Virgilio, Istranin iz Pirana, a majka Dubrovkinja Marica rođ. Šuković. U Dubrovniku postaje vođa autonomaškog pokreta zbog čega biva osuđen na 12 godina zatvora. Stoga bježi u Cavtat gdje proglašava Dubrovačku Republiku. Tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću na Haškom sudu svjedok je rekao da je Apolonio po nacionalnosti Hrvat, na što je Vojislav Šešelj reagirao rekavši da je on katolički Srbin. Apolonio je sebe nazvao isključivo Dubrovčaninom. Nakon oslobođenja Dubrovnika bježi i umire u Beogradu, a biva pokopan u svom rodnom mjestu.

Iako je osnovana uz pomoć JNA, srpska vlada nije davala nikakve izjave u prilog novoj vlasti niti je uključivala Republiku u svoje političke rasprave. Međutim, želja rukovodstva Srbije bila je uključiti Dubrovnik u pansrpsku državu, što pokazuje dnevnik Borisava Jovića i komunikacije unutarnjeg kruga savjetnika srbijanskog predsjednika Miloševića. Luka Ploče zamišljena je kao mjesto na kojem bi pansrpska država graničila s Hrvatskom.[6] U studenom 1991. srpsko i crnogorsko rukovodstvo iznosilo je planove Konavle pripojiti Crnoj Gori, a ostatak dubrovačkog područja dijelu Bosne i Hercegovine pod srpskim nadzorom, budućoj Republici Srpskoj.[7][8] Zbog nužnosti uporabe bosanskohercegovačkog ozemlja za napad na Dubrovnik čelnik bosanskohercegovačkih Srba Radovan Karadžić izjavio je početkom listopada 1991. da Dubrovnik treba spremiti za Jugoslaviju, te da podržava ideju posebne republike unutar buduće Jugoslavije. Tjedan dana kasnije u telefonskom razgovoru s Gojkom Đogom Karadžić je rekao da se Grad mora staviti pod vojno zapovjedništvo te da nikada nije bio dio Hrvatske. Đogo je odgovorio da dubrovačko područje treba etnički očistiti: "Spali sve i zbogom! ... Gore sjeverno od Rijeke dubrovačke ubiti svakoga!"

Tijekom opsade Dubrovnika srpske i crnogorske neregularne snage i rezervisti JNA su podivljali. Civilno stanovništvo nije pošteđeno od nasilja. Mala sela i imanja su opljačkana i zapaljena, požari su zahvatili polja i voćnjake, a stoka je ubijena. Dubrovačko hrvatsko stanovništvo je uglavnom napustilo grad uslijed nasilja.[9] Dio stanovništva završilo je u sabirnim logorima u Bileći i Morinju. Poharane su Konavle, Župa dubrovačka i Dubrovačko primorje, granatiran je Grad, a Pelješac je ostao netaknut. Nakon što je JNA u siječnju 1992. pristala na primirje, dubrovačko područje južno od Stona ostalo je pod opsadom. Snage JNA bit će protjerane u svibnju 1992., a bobe između hrvatskih i vojnih snaga bosanskohercegovačkih Srba trajat će sve do 23. listopada iste godine. Granate će tu i tamo padati na dubrovačko područje sve do listopada 1995. godine. Projekt Republike je po odlasku JNA neslavno propao, a Dubrovnik i okolica ostali su u sastavu Republike Hrvatske.

Izvori[uredi - уреди]

  1. [https://archive.is/20131104064654/img202.imageshack.us/img202/9099/dubrovnik.jpg Korak ka osnivanju samostalne Dubrovačke republike
  2. www.sense-ageny.com, "KAKO JE OBNAVLJANA "DUBROVAČKA REPUBLIKA"", objavljeno 11. prosinca 2002., pristupljeno 19. prosinca 2013.
  3. iwpr.net, "ANALIZA: Obnova 'Dubrovacke republike'", objavljeno 6. listopada 2001., pristupljeno 19. prosinca 2013.
  4. Daily report: East Europe, Issues 1-10. United States: Foreign Broadcast Information Service, 1992. Pp. 49.
  5. www.icty.org
  6. Josip Glaurdić. The Hour of Europe: Western Powers and the Breakup of Yugoslavia. Yale University Press, 2011 Pp. 229.
  7. www.icty.org
  8. Judith Armatta. Twilight of Impunity: The War Crimes Trial of Slobodan Milosevic. Pp. 402.
  9. Paul Mojzes. Balkan Genocides: Holocaust and Ethnic Cleansing in the Twentieth Century. Lanham, Maryland, USA: Rowman & Littlefield Publishers, 2011. Pp. 154.